Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2417/07 (R. B.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2417/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-2417/07, rješavajući apelaciju Radane Bejtović VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radane Bejtović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj, Rev:295/05 od 27. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-386/03 od 15. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radana Bejtović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Milica Stojčić, advokat iz Prijedora, podnijela je 27. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev:295/05 od 27. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-386/03 od 15. novembra 2004. godine.

2. Apelantica je Osnovnom sudu u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), podnijela tužbu protiv Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), radi poništavanja rješenja o prestanku radnog odnosa Službe za platni promet filijala Prijedor, broj 12/I-3-126/00 od 27. decembra 2000. godine, vraćanja na posao i isplatu naknade plate i drugih primanja.

3. Djelimičnom presudom Osnovnog suda broj P-545/01 od 5. decembra 2001. godine, je utvrđeno ništavim rješenje Službe za platni promet filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: Služba), broj 12/I-3-126/00 od 27. decembra 2000. godine o prestanku radnog odnosa apelantice sa 31. decembrom 2000. godine, a stavom 2. izreke presude tužena je obavezana da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi je na radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i radnim iskustvom, u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja.

4. Osnovni sud je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio da je apelantica bila radnica Službe do 27. decembra 2000. godine kada joj je rješenjem broj, 12/I-3-126/00 od 27. decembra 2000. godine utvrđen prestanak radnog odnosa sa 31. decembrom 2000. godine zbog ispunjavanja uslova za odlazak u penziju, sa napunjenih 36 godina penzijskog staža i 58 godina života. Osnovni sud je dalje utvrdio da je tužena osnovana Odlukom Vlade Republike Srpske broj, 02/1-02/1-1292/00 od 28. decembra 2000. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/01) koja je stupila na snagu 13. januara 2001. godine. Tačkom II navedene odluke je propisano da će tužena nastaviti da obavlja sve poslove koje je Služba obavljala za Direkciju za privatizaciju preduzeća a tačkom III, da će tužena u roku od 30 dana od dana upisa u sudski registar preuzeti određeni broj radnika Službe koji joj budu potrebni za obavljanje poslova. Dalje, tačkom IV odluke je propisano da će imovinu tužene činiti i dio pokretne imovine Službe, potrebne za obavljanje redovne djelatnosti, o čemu će Vlada Republike Srpske sa tuženom sačiniti poseban ugovor u odnosu na imovinu koja se prenosi na raspolaganje. Primjenom odredbi navedene odluke Osnovni sud je utvrdio da je tužena preuzela jedan dio radnika Službe u radni odnos, personalne dosijee radnika Službe koje je preuzela u radni odnos kao i personalne dosijee radnika kojima je radni odnos prestao u Službi. Prvostepeni sud je na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužena pravni sljednik Službe, da je rješenje Službe o prestanku radnog odnosa apelntice nezakonito jer nije u skladu sa odredbom člana 112. tačka

4. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/00, 40/00. 41/00, 47/02 i 38/03, u daljnjem tekstu Zakon o radu), i da je tužena dužna apelanticu vratiti na posao.

5. Presudom Okružnog suda broj Ž-386/03 od 15. novembra 2004. godine, žalba tužene je usvojena, djelimična presuda Osnovnog suda, broj P-545/01 od 5. decembra 2001. godine je preinačena, tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelantice, kao neosnovan.

6. Okružni sud je nakon ocjene provedenih dokaza zaključio da je pravostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo, pa je uvažio žalbu tužene prvostepenu presudu preinačio, i tužbeni zahtjev apelantice odbio kao neosnovan. Okružni sud je utvrdio da je tužena osnovana odlukom Vlade Republike Srpske koja je stupila na snagu 13. januara 2001. godine. Primjenom odredbe člana 8. Zakona o preduzećima („Službeni glasnik RS“, broj 24/98), kojim je propisano da država, odnosno jedinica lokalne samouprave mogu osnovati javno preduzeće, a u skladu sa odredbama odluke Vlade Republike Srpske drugostepeni sud je utvrdio da je tužena novoformirano pravno lice, da je preuzela obavljanje poslova koje je Služba obavljala za Direkciju za privatizaciju preduzeća, pa u smislu člana 96. stav 1. tačka 11. istog zakona Služba nije prestala da postoji, spajanjem sa tuženom niti je tužena nastala podjelom Službe sa kojom je apelantica bila u radnom odnosu. Takođe je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije došlo da promjene poslodavca, pa prava i obaveze iz ugovora o radu sa Službom kod koje je apelantica bila u radnom odnosu nisu prenesena na tuženu kao novog poslodavca u smislu odredbi člana 33. Zakona o preduzećima. Članom 27. Zakona o unutrašnjem platnom prometu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/2001) je propisano da je Služba samostalna finansijska institucija osnovana u skladu sa odredbama Zakona o službi za platni promet i finansijsku kontrolu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 4/92, 14/92 i 19/92) koja kao ovlaštena organizacija po ovom zakonu nastavlja da obavlja poslove platnog prometa, koje će i dalje obavljati za vrijeme dok se ne izvrši transformacija Službe i prenos njenih nadležnosti na banke i druge nadležne organe i institucije, u skladu sa zakonom i odlukama Vlade Republike Srpske. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je Služba i nakon osnivanja tužene 28. decembra 2000. godine nastavila sa obavljanjem svoje djelatnosti, da tužena nije pravni sljednik Službe jer pobijano rješenje nije donijela tužena s obzirom da nije bila u radno-pravnom odnosu sa apelanticom, pa prema tome tužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu i ne može niti odgovarati za prava i obaveze nastale u okviru poslovanja Službe.

7. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelantice izjavljene protiv presude Okružnog suda broj Ž-386/03, presudom, broj Rev: 295/05, od 27. marta 2007. godine, revizju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je po ocjeni ovog suda pravni stav u drugostepenoj presudi pravilan i da ga taj sud u cijelosti prihvata.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica smatra da je pobijano rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno nezakonito, jer je doneseno na osnovu Ispravke Zakona o radu, za koji Ustavni sud Republike Srpske Odlukom broj U-27/01 od 18. maja 2001. godine utvrdio da nije u skladu sa Ustavom Republike Srpske. Dalje navodi da su sudovi osporenom odlukama pogrešno utvrdli da tužena nije pravni sljednik Službe, jer to proizilazi iz odluke Vlade Republike Srpske. Svoje tvrdnje apelantica potkrijepljuje navodima da je Ugovor o otkupu stana zaključila sa tuženom 30. maja 2002. godine, mada je kako ističe stan dobila od Službe. Takođe navodi da ima saznanja da su mnogi drugi radnici Službe kojima je prestao radni odnos po istom osnovu, uspjeli u sporu protiv tužene, stoga smatra da je diskriminisana u odnosu na te radnike koji su ostavarili zaštitu svojih prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-

156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u konkrenom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da tužena nije pasivno legitimisana i odbili zahtjev apelantice kao neosnovan. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

12. U odnosu na navode apelantice da je pobijano rješenje Službe o prestanku radnog odnosa nezakonito, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud čiji stav je potvrdio i revizioni sud, ne upuštajući se u ocjenu zakonitosti pobijanog rješenja, usvojio prigovor tuženog nedostatka pasivne legitimacije, tako što je Djelimična presuda Osnovnog suda preinačena i tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti odbijen kao neosnovan. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali obrazloženja koja nisu proizvoljna i stoga su očigledno (prima facie) neosnovani apelanticni navodi o povredi njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

13. Apelantica također navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu ovih žalbenih navoda apelantice, Ustavni sud konstatira da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na imovinu odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava. Pravo na nediskriminaciju

14. U odnosu na navode apelantice da je diskriminirana u odnosu na druge radnike Službe kojima je takođe radni odnos prestao po istom osnovu, a za koje ima saznanja da su uspjeli u sporu protiv tužene, te da je stoga stoga smatra da je diskriminisana u odnosu na te radnike, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).

15. U konkretnom slučaju, međutim, apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2417/07 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio