Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2501/07 (S. S.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2501/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-2501/07, rješavajući apelaciju Selima Salkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selima Salkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-07-000 679 od 11. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju, broj 036-

0-P-06-000220 od 2. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Selim Salkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa advokat Mesud Obralija iz Kaknja, podnio je 6. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-07-000 679 od 11. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 036-0-P-06-000220 od 2. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj, 036-0-P-06-000220 od 2. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj, 004-0-Gž-07-000 679 od 11. juna 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u kojem je tražio da se RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime naknade materijalne štete zbog razlike u penziji za period od 1. novembra 2005. godine do 1. februara 2007. godine, isplati iznos od 217,05 KM, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom i da mu ubuduće po istom osnovu isplaćuje iznos od 14,47 KM mjesečno za svaki mjesec do 15-og u mjesecu, valorizovan sa stopom rasta penzija u Federaciji Bosne i Hercegovine.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da je apelant radio kod tuženog i da je zbog ispunjavanja zakonom predviđenih uslova ostvario pravo na starosnu penziju, da je tuženi za vrijeme dok je radio isplaćivao apelantu plaću na koju je plaćao doprinose i da je na osnovu plaćenih doprinosa apelant ostvario pravo na penziju u iznosu od 221,3461 KM počev od 1. novembra 2005. godine. Općinski sud je dalje naveo da je apelantu dok je radio tuženi pored nespornog dijela plaće na koju su plaćeni doprinosi, isplaćivao mjesečnu naknadu za ishranu u toku rada (u daljnjem tekstu: topli obrok), na koji nisu plaćeni doprinosi, zbog čega apelant kako je naveo u tužbenom zahtjevu trpi štetu. Općinski sud je utvrdio da je tuženi apelantu i ostalim zaposlenim u skladu sa svojim aktom, Odlukom o načinu isplate naknade za ishranu u toku rada (u daljnjem tekstu: Odluka), broj 384/01 od 19. januara 2001. godine, isplaćivao naknadu za topli obrok, na koji nije plaćao doprinose. Odluka tuženog je po ocjeni suda usaglašena sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH („Službene novine FBiH“, broj 49/2000, u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), kojim je propisano pravo zaposlenika na mjesečnu naknadu za ishranu u toku rada od najmanje 25% prosječne plaće isplaćene u FBiH,. Utvrđeno je da je tuženi apelantu isplaćivao naknadu za topli obrok u skladu sa relevantnim propisima, da je način isplate u skladu sa navedenim propisima, te obzirom da apelant nije osporavao Odluku tuženog, niti je na drugi način dokazao svoje tvrdnje u smislu odredbi člana 7. i 102. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Općinski sud je zaključio da nalaz vještaka kojeg je sud u konkretnoj pravnoj stvari agažovao po službenoj dužnosti, ne može prihvatiti. S tim u vezi je zaključeno da su svi parametri o načinu isplate toplog obroka o kojima je se vještak u svom nalazu izjasnio, a to je da je tuženi topli obrok isplaćivao u tri dijela, od kojih su dva dijela bila fiksna a treći dio varijabilni, i koji se isplaćivao ovisno o rezultatima poslovanja, uslovima rada, složenosti poslova i konkretnog radnog mjesta, po ocjeni sudova vršeni u skladu sa Odlukom tuženog, kojom je propisan način i visina isplate mjesečne naknade za ishranu u toku rada svim zaposlenicima tuženog. Po ocjeni suda odredbe Odluke su u cijelosti usaglašene sa odredbama Općeg i Granskog kolektivnog ugovora. Redovni sudovi su kao dodatni razlog neprihvatanja nalaza vještaka, istakli da se sam vještak na raspravi izjasnio da se isplata toplog obroka vršila u granicama predviđenim Općim i Granskim kolektivnim ugovorom.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata stav prvostepenog suda, jer je zasnovan na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje su pravilno primijenjene odredbe Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, i da se isplata naknade toplog obroka kretala u granicama iznosa naknade utvrđene navedenim ugovorima. Kantonalni sud, je cijeneći konkretnu pravnu stavar u odnosu na odredbe Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odredbe koje regulišu pitanje štete i naknade materijalne štete, zaključio da je materijalno pravo pravilno primjenjeno.

5. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje jer mu je tuženi u periodu od 10. februara 2001. godine pa do 1. novembra 2005. godine, određeni dio plaće isplaćivao mimo platne liste, i na taj dio nije uplaćivao doprinose. Smatra da je njegov tužbeni zahtjev dokazan, nalazom vještaka ekonomske struke, koji je kako navodi jasno utvrdio da je tuženi apelantu isplaćivao tzv. „varijabilni topli obrok“, a što je u stvari predstavljalo dio plaće a ne topli obrok, na koji nije plaćao doprinose, zbog čega nakon odlaska u penziju trpi materijalnu štetu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Prema apelantovom mišljenju redovni sudovi su trebali usvojiti njegov tužbeni zahtjev s obzirom da je njegov zahtjev dokazan nalazom i mišljenjem angažovano vještaka ekonomske struke. Dakle, apelant, u suštini, dovodi u pitanje način na koji su ovaj dokaz cijenili redovni sudovi. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na svoj stav i stav Evropskog suda za ljudska prava, prema kojem je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH», broj 19/05 i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

9. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao svoje obrazloženje u vezi sa neprihvatanjem nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke kojeg je sud angažovao po službenoj dužnosti. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene ovog dokaza u cijelosti je prihvatio drugostepeni sud i u tom pravcu je dao svoje obrazloženje. Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi ocjenu ovog dokaza proveli u okvirima svoje diskrecione ocjene i u obrazloženjima osporenih odluka ne nalazi nikakvu proizvoljnost u ocjeni ovog dokaza.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2501/07 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio