Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2784/07 (S. A.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2784/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-2784/07, rješavajući apelaciju Sadije Agić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadije Agić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001000 od 6. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Tešnju, broj P-255/89 od 18. maja 2005. godine , zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadija Agić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Zijad Mehmedagić advokat iz Doboja, podnijela je 19. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001000 od 6. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Tešnju, broj P-255/89 od 18. maja 2005. godine.
2. Adnan Agića (u daljnjem tekstu: tužitelj) pred Općinskim sudom u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), je pokrenuo postupak radi utvrđivanja zajednički stečene imovine u braku. U tužbi je naveo da je njegova majka Sedika Agić rođ. Karabegović, koja je umrla 1968. godine, sa njegovim ocem Ejubom Agićem bila u braku od 1953. godine do svoje smrti, 1968. godine. Tužitelj je dalje naveo da je apelantica druga supruga njegovog oca. Tokom trajanja bračne zajednice, prema navodima tužbe, njegova majka i otac su zajedničkim radom i zajedničkim zalaganjem sagradili porodičnu kuću u Tešnju u Ulici Zibe Galijaševića broj 4. (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) zbog čega tužitelj smatra da je doprinos njegove majke u sticanju zajedničke imovine u braku bio jednak doprinosu njegovog oca. I pored činjenice što se radilo o zajednički stečenoj imovini tužitelj navodi da je njegov otac raspolagao imovinom i to sudskim testamentom broj R-337/84 od 19. decembra 1984. godine, na način da je zajednički stečenu imovinu tokom trajanja braka njegove majke i oca ostavio u nasljedstvo apelantici. Shodno tome tužitelj je od suda zatražio da se oglasi ništavim navedeni testament do visine učešća njegove majke u sticanju zajedničke imovine stečene tokom trajanja bračne zajednice sa njegovim ocem.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-255/89 od 18. maja 2005. godine, je utvrđeno da je sporna nekretnina zajednički stečena imovina u braku između majke i oca tužitelja, na kojoj imovini po osnovu zajednički stečene imovine u braku majci tužitelja pripada suvlasnički dio od ½ dijela, isto kao i ocu tužitelja, što su apelantica i ostali tuženi dužni trpiti te dozvoliti da se na osnovu ove presude izvrši dioba te imovine pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 2. dispozitiva presude takođe je utvrđeno da se djelimično poništava sudski testament, broj R-337/84 od 19. decembra 1984. godine, do visine suvlasničkog dijela od ½ dijela.
4. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je članom 264. stav 3. Porodičnog zakona propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku bračne zajednice kao i prihod iz te imovine čine zajednički stečenu imovinu. Takođe, članom 267 stav 1. istog zakona je propisano da svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da se utvrdi njegov udio u zajedničkoj imovini a da se prema stavu 2. ovog člana, određuje veličina udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu se vodi računa ne samo o ličnom dohotku svakog bračnog druga već i o pomoći jednog bračnog druga prema drugom, o radu u domaćinstvu, o brizi i podizanju djece kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Općinski sud je nakon ocjene dokaza (uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem svjedoka, saslušanja apelanata i tužitelja u svojstvu parničnih stranaka), utvrdio da zajednički stečenu imovinu u braku tužiteljevih roditelja čini porodična sporna nekretnina sagrađena na parceli označenoj kao u izreci presude. Iz utvrđenog činjeničnog stanja sud je zaključio da je doprinos majke tužitelja u sticanju zajedničke imovine jednak doprinosu njegovog oca, pa je zaključio da je doprinos majke tužitelja u sticanju zajednički stečene imovine u braku 1/2 dijela predmetne imovine. Prvostepeni sud je takođe utvrdio da je otac tužitelja 19. decembra 1984. godine, za života sačinio sudski testament, broj R-337/84, tako što je zajedničku imovinu koja je predmet ovog spora ostavio apelantici. Slijedom navedenog sud je utvrdio da je otac tužitelja prilikom sačinjavanja navedenog sudskog testamenta neovlašteno raspolagao sa imovinom majke tužitelja, te je zaključio da je navedeni testament ništav u suvlasničkom dijelu majke tužitelja, odnosno ništav je u odnosu na ½ zajedničke imovine.
5. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom, broj Gž-1081/05 od 27. aprila 2006. godine, usvojio žalbu apelanatice i preinačio presudu Općinskog suda, broj P- 255/89, tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je postupajući prema članu 28. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima utvrdio da obzirom da je bračna zajednica majke i oca tužitelja trajala od 1953. godine do 1968. godine, kada je majka tužitelja umrla, sporne nekretnine su po ocjeni ovog suda predstavljale zajedničku imovinu supružnika dok je brak trajao, jer za vrijeme trajanja braka ne teče vrijeme za dosjelost među supružnicima. Kako je otac tužitelja nakon smrti njegove supruge i dalje u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik i posjednik spornih nekretnina i iste držao u zakonitom i savjesnom posjedu sve do svoje smrti, tj. do 1988. godine ili oko 20 godina, i pošto dosjelost ne teče između roditelja i djece za vrijeme dok traje roditeljsko pravo, a tužitelj je postao punoljetan 1972. godine, to je ovaj sud utvrdio da je otac tužitelja dosjelošću stekao vlasništvo nad zajedničkom imovinom protekom roka od 10 godina ili 1982. godine. Budući da je testament zaključen 19. decembra 1984. godine, Kantonalni sud je zaključio da je otac tužitelja na zakonit način raspolagao zajedničkom imovinom stečenom u braku sa majkom tužitelja, i da je apelantica na zakonit način tj. na osnovu testamenta stekla vlasništvo na istom.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, donio presudu, broj 070-0-Rev-06-001000 od 6. septembra 2007. godine, kojom je uvažio reviziju i preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovanu žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. Po ocjeni Vrhovnog suda drugostepeni sud je na temelju pogrešne primjene materijalnog prava donio nezakonitu odluku. Utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o stvarno pravnom zahtjevu tužitelja za utvrđenje suvlasničkog udjela njegove majke, koji se zasniva na pravu bračne stečevine kao originarnom načinu sticanja radom tokom bračne zajednice. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je otac tužitelja nakon smrti njegove supruge nesmetano koristio zajednički stečenu imovinu kao i nakon punoljetstva tužitelja, nije pravni osnov za sticanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj imovini stečenoj tokom trajanja braka. Vrhovni sud je postupajući prema odredbi člana 133. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH», br. 7/80 i 15/80), utvrdio da je zajednička imovina u trenutku smrti majke tužitelja prešla po sili zakona na zakonske nasljednike, jer nasljednik tada postaje i posjednik bez obzira kada je stekao faktičku vlast (član 73. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima). S tim u vezi Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj bio ovlašten da podnese tužbu za izdvajanje tog dijela iz ostavinske mase i pravo na diobu nasljedstva. Vrhovni sud je takođe zaključio, da je zajednička imovina koja je predmet spora stečena radom u toku bračne zajednice majke i oca tužitelja, te da je u sticanju te imovine doprinos majke tužitelja jednak očevom i iznosi ½ dijela zajednički stečene imovine.
7. Apelantica smatra da joj je pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo. Ističe da je stav Kantonalnog suda pravilan, budući da je majka tužitelja umrla 1968. godine, a da je tužba podnesena 21. godinu kasnije, zbog toga po njenom mišljenju tužitelj nije više ovlašten da traži majčin dio u zajedničkoj imovini. Smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebao primjeniti odredbu čl. 126. i 142. Zakona o nasljeđivanju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantica osporava primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na odredbi člana 133. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti i člana 73. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, kojim je propisani da nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari. Prema tome, po ocjeni ovo suda imovina stečena u toku trajanja bračne zajednice, je u trenutku smrti majke tužitelja prešla na zakonske nasljednike po sili zakona, jer nasljednika tada postaje i posjednik bez obzira kada je stekao faktikču vlast na stvari. Po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud je donio pravilnu i zakonitu odluku kada je o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučio prema odredbi člana 264. stav 2., 265. i 267. Porodičnog zakona, i zaključio da je doprinos tužiteljeve majke u sticanju zajedničke stečene imovine u braku jednak doprinosu oca tužitelja, i utvrdio da majci tužitelja pripada suvlasnički dio od ½ navedene zajedničke imovine.Redovni sudovi, čije su odluke osporene, su za svoje odluke dali temeljita obrazloženja koja se zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog zakona koje su primjenjene u konkretnom slučaju. Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelantice.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustva Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantica se, također, žali da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. evropske konvencije su paušalni i nepotrkijepljeni bilo kakvim argumentima i kao takvi su očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović