Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1499/09 (A. B.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Sprječavanje ilegalnog ulaska u zemlju
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Habeas corpus – postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1499/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1499/09, rješavajući apelaciju Aissa Benkhira na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aissa Benkhira podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-219/09 od 1. juna 2009. godine i broj U-189/09 od 11. maja 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti- Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5.-07.3-4/09 od 26. maja 2009. godine i broj UP-1/19.4.1- 07.3-48/09 od 5. maja 2009. godine, u odnosu na član II/3.d), e) f) i

m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 8, i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aissa Benkhira podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-219/09 od 1. juna 2009. godine i broj U-189/09 od 11. maja 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti- Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5.-07.3-4/09 od 26. maja 2009. godine i broj UP-1/19.4.1- 07.3-48/09 od 5. maja 2009. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Aissa Benkhira (u daljnjem tekstu: apelant) državljanin Alžira, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, Sarajevo, podnio je, 15. maja 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-189/09 od 11. maja 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za poslove sa strancima) broj UP-1/19.4.1-07.3-48/09 od 5. maja 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i svakom drugom organu izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini da ga protjerivaju iz Bosne i Hercegovine, ukinuo Presudu Suda BiH, broj U-189/09 od 11. maja 2009. godine, ukinuo Rješenje o stavljanju pod nadzor Služba za poslove sa strancima, broj UP-1/19.4.1 -07.3-48/09 od 5. maja 2009. godine, te naložio Ministarstvu da ga oslobodi stalnog nadzora. Apelant je, 17. juna 2009. godine dopunio apelaciju i naveo da osporava Presudu Suda BiH, broj U-219/09 od 1. juna 2009. godine i Rješenje Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5.-07.3-4/09 od 26. maja 2009. godine, ponovno tražeći donošenje privremene mjere.

2. Služba za poslove sa strancima, rješavajući po službenoj dužnosti, donijela je Rješenje broj, UP-1/19.4.1-07.3-48/09 od 5. maja 2009. godine, kojim je odlučeno da se apelant stavlja pod nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti Bosne i Hercegovine. Stavom 2. navedenog rješenja odlučeno je da će se stavljanje pod nadzor apelanta izvršiti 5. maja 2009. godine u 18,30 časova, smještajem u Ustanovu za prihvat stranaca Služba za poslove sa strancima – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), a stavom 3. da se mjera trajanja nadzora određuje za period od 5. maja 2009. godine do 4. juna 2009. godine. Dalje, stavom 4. je odlučeno da će izvršenje rješenja o stavljanju apelanta pod nadzor sprovesti službena lica nadležne organizacione jedinice Službe za poslove sa strancima, a prema potrebi i druge organizacione jedinice Ministarstva ili policije, po zahtjevu Službe za poslove sa strancima, te da će troškove boravka i smještaja stranog državljanina snosit imenovani ili Bosna i Hercegovina iz sredstava za posebne namjene Ministarstva, o čemu će Služba donijeti posebno rješenje.

3. U obrazloženju rješenja navedeno je da je Rješenjem Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-58-2/06 od 8. januara 2007. godine, apelantu državljaninu Alžira oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje je stekao Rješenjem Ministarstva pravde i opće uprave, broj 03-204-3382/96 od 25. augusta 1996. godine. Dalje, se navodi da je Služba za poslove sa strancima obaviještena aktom Suda BiH broj UR-95/09 od 6. marta 2009. godine da je apelant pokrenuo upravni spor protiv konačne odluke Državne Komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana. Također je navedeno da je informacijom Obavještajno-sigurnosne agencije od 4. maja 2009. godine, koja je u skladu sa članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“, broj 36/08 ), nadležna da vrši sigurnosne provjere za strance sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, Služba za poslove sa strancima je obaviještena da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH.

4. Iz obrazloženja rješenja, proizlazi da je doneseno u skladu sa ovlaštenjima iz člana 99. stav 2. tačka b.) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je obzirom na utvrđeno činjenično stanje, te procjenu sigurnosnih razloga od strane nadležne agencije ova služba bila u obavezi da primijenom člana 99. stav 2. tačka b.) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a u vezi sa čanom 100. istog Zakona, donese odluku o stavljanju apelanta pod nadzor. Odluka o troškovima postupka, utemeljena je na odredbi člana 96. stav 4. također, istog zakona.

5. Apelant je protiv navedenog rješenja Službe za poslove sa strancima izjavio žalbu Ministarstvu, shodno odredbi člana 101. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. S obzirom da Ministarstvo, nije u roku propisanom odredbom člana 101. stav 3. istog zakona odlučilo o žalbi apelanta, apelant je, u smislu odredbe člana 101. stav 4. istog zakona podnio tužbu za pokretanje upravnog spora pred Sudom BiH, radi poništenja navedenog rješenja Službe.

6. Sud BiH je, Presudom broj U-189/09 od 11. maja 2009. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu. U obrazloženju presude sud je, pozivajući se na odredbu člana 101. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, naveo da je, 11 oktobra 2009. godine, saslušao apelanta u prisustvu njegovog punomoćnika.

7. Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja shodno odredbi člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02 i 88/07 i 83/08), Sud BiH je utvrdio da iz pobijanog rješenja proizilazi da je apelant stavljen pod nadzor zato što iz podataka spisa proizilazi da je apelant stranac kome je oduzeto državljanstvo, zatim da je u pobijanom rješenju navedeno da je na osnovu dokumentacije priložene u spisima utvrđeno da prisustvo apelanta predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, te da mu je zbog toga, primjenom odredbe člana 99. stav 2. tačka b). Zakona o kretnju i boravku stranaca i azilu, određena mjera stavljanja pod nadzor u specijalizovanu ustanovu.

8. Sud BiH naveo je da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je apelant stranac kome je oduzeto državljanstvo i u BiH boravi nezakonito, jer nema riješeno pitanje odobrenja boravka, i samo iz ovog razloga mora biti smješten u Imigracioni centar. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanta, iznesen tokom postupka da on ne predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu, miru i sigurnosti BiH, jer je u suprotnosti sa podacima u spisu, budući da iz dijela spisa koji nosi oznaku „povjerljivo„ proizilazi osnovanost zaključka tuženog o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Sud je zaključio da nije osnovan zaključak apelanta da je on i dalje državljanin BiH, iz razloga što postupak pred Sudom BiH po tužbi apelanta za pokretanje upravnog spora protiv Rješenjem Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana nije okončan, jer je odluka navedene Komisije o oduzimanju državljanstva apelantu konačna, a svrha upravnog spora je kontrola zakonitosti upravnog akta donesenog od strane institucija BiH prema članu 4. Zakona o upravnim sporovima. Sud je, pozivajući se na odredbu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretnju i boravku stranaca i azilu, zaključio da je zaključak Službe za poslove sa strancima o apelantovoj potencijalnoj opasnosti za javni red i mir i sigurnost BiH, osnovan. Sud BiH je također ukazao da doneseno rješenje o stavljanju pod nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnji javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH, treba posmatrati i u pogledu primjene Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). Naime, prema mišljenju suda, stranac može u smislu navedenog Protokola biti ograničen u svome kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Nadalje, sud je naveo da državni organi za sprovođenje zakona nisu obavezni stranca obavještavati o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije nijednim zakonom propisana. Također je navedeno da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa navedenim zakonom u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, pa sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti Bosne i Hercegovine provodi Obavještajnosigurnosna agencija Bosne i Hercegovine, shodno odredbi člana 7. st. 3. i 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.

9. Na kraju, Sud BiH je ocijenio da nije prihvatljiv niti prigovor apelanta da mu je povrijeđeno pravo iz čl. 6. 8. i 13. Evropske konvencije iz razloga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, pa stavljanje stranca pod nadzor u zakonom predviđenoj proceduri, kao u konkretnom slučaju ne može se smatrati povredom navedenih prava. Sud je zaključio da se stavljanjem apelanta pod nadzor ne vrijeđaju ljudska prava apelantove porodice, kao ni njegovo lično ime jer država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere, na način i po postupku kako je to određeno osporenim rješenjem prema Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu, Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Stoga, stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Sud je također naveo da su članom 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu propisani uslovi i postupak ulaska stranaca u BiH, boravak stranaca u BiH, udaljenje stranaca iz zemlje, prihvat stranaca stavljanje stranaca pod nadzor i dr. Sud je istakao da iz navedene odredbe slijedi da se radi o posebnom zakonu kojim se, zbog specifične prirode ove materije, posebno reguliše pitanje postupka prilikom rješavanja u upravnim stvarima, te uređuju materijalno-pravna pitanja iz ove oblasti - prava i obaveze stranaca na teritoriji BiH, kao i pravo na pravna sredstva i sudsku zaštitu stranaca na teritoriji BiH. Sud je naveo da je ovaj zakon mjerodavan i u pitanju utvrđivanja pravog stanja stvari, izjašnjavanja o svim činjenicama i okolnostima, te ocjene dokaza, te da je čl. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku propisana supsidijarna primjena navedenog zakona u slučaju kada je određena materija regulisana posebnim zakonom. Imajući u vidu navedeno, Sud je zaključio da je rješenje o stavljanju apelanta pod nadzor pravilno i zakonito, pa je primjenom odredbe člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH odlučio kao u dispozitivu rješenja.

10. Rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5.-07.3-4/09 od 26. maja 2009. godine, apelantu je produžen nadzor za period od 5. juna 2009. godine do 5. jula 2009. godine, iz isti razloga navedenih u rješenju ove službe broj UP-1/19.4.1-07.3-48/09 od 5. maja 2009. godine o stavljanju pod nadzor apelanta.

11. Budući da je apelant protiv navedenog rješenja Službe za poslove sa strancima podnio žalbu Ministarstvu koje u zakonom određenom roku o žalbi apelanta nije odlučilo, apelant je protiv navedenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Presudom Suda BiH broj U- 219/09 od 1. juna 2009. godine, tužba apelanta je odbijena. Sud BiH je ispitao pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja i zaključio da i dalje postoje razlozi propisani članom 99. stav 2. tačka

b) Zakonu o kretanju i boravku stranaca zbog kojih je apelant i stavljen pod nadzor.

12. Apelant se u apelaciji i dopuni apelacije žali da su mu pobijanim odlukama povrijeđena prava zaštićena članom II/3.d.), e.), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, prava zaštićena čl. 5., 6., . 8. i 13. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u tome što smatra da ga je upravna vlast proizvoljno stavila pod nazor jer pobijane odluke ne nude razloge niti konkretne činjenice i dokaze koji potvrđuju da je on prijetnja po javnu sigurnost BiH. Također je naveo da mu nije dozvoljeno da se može neposredno suočiti sa činjenicama koje eventualno opravdavaju takvu kvalifikaciju. Apelant ističe da je Sud BiH učinio bitnu povredu postupka na način da je saslušanje i izvođenje dokaza po tužbi proveo sudija pojedinac, a odluku donijelo tročlano vijeće, što je dovelo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, apelant smatra da nijednim valjanim dokazom nije učinjeno opravdano miješanje države u njegovo pravo, osim činjenice da su pogrešno izvedeni dokazi da se radi o strancu. U prilog svojoj tvrdnji da su organi BiH povrijedili naprijed navedena prava, apelant navodi stajališta Ustavnog suda iskazana u apelaciji broj AP-1222/07 od 3. oktobra 2008. godine, i AP 41/09, od 28. marta 2009. godine. Apelant je istakao da nije prijetnja sigurnosti BiH, jer je cijelo vrijeme bio na slobodi u BiH i ničim nije povrijedio sigurnost ni jednog građanina kao ni općenito javnu sigurnost BiH. U poziciju da je trenutno bez identifikacionih dokumenata doveden je radnjama nadležnih organa, pa osporene odluke imaju za posljedicu povredu prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku, pravo na porodicu i slobodu kretanja, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek. Istakao, je da Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu nije primjenljiv na njega, budući da on nije stranac, da lično nije povrijedio ni jedan materijalni, pa pobijane odluke imaju za posljedicu povredu Zakona o upravnom postupku BiH, pa samim tim smatra da su mu prekršena njegova prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

A. Dopustivost prima facie A.1. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U konkretnom slučaju, apelant je osoba kojoj je ograničena sloboda kretanja stavljanjem pod nadzor na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud posebno je naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

16. Nesporno je da je apelantu mjera stavljanja pod nadzor, kao i produženje nadzora određena na temelju odredaba člana 99. stav 2. tačka b). Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, jer je u postupku koji je vođen, na osnovu dokumentacije i evidencija nadležnih organa za provođenje zakona i operativnih saznanja sigurnosnih službi, utvrđeno da prisustvo apelanta predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je apelantu oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine u kojoj boravi nezakonito jer nema riješeno pitanje odobrenja boravka, iz kojih razloga mora biti smješten u Imigracioni centar. Dakle, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 99. stav 1. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor, bilo predmet sudskog preispitivanja. Vezano za prigovor apelanata da je saslušanje po tužbi apelanta proveo sudija pojedinac a odluku donijelo tročlano Vijeće suda BiH, Ustavni sud zapaža da je sud BiH u cjelosti postupio u skladu sa članom 101. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, budući da je apelanta saslušao predsjednik Vijeća za upravne sporove suda BiH, koji sud je i donio odluku u upravnom sporu postupajući po tužbi apelanta.

17. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te da je u tom dijelu njegova apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

A.2. Pravo na poštivanje porodičnog života

18. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama o stavljanju pod nadzor i smještanjem u Imigracioni centar i produženju nadzora povrijeđeno pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je upućivanje apelanta u Imigracioni centar, odnosno produženje nadzora nad apelantom, rezultiralo miješanjem javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Ustavni sud dalje smatra da je miješanje u navedeno apalantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relavantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti BiH s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3307/08, dostupna na web stranici Ustavnog suda BiH www.ustavnisud.ba).

19. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

A.3. Ostali navodi

20. U odnosu na dio apelacije, koji se odnosi na povredu apelantovih ustavnih prava iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije posebno obrazložio kršenje ovog prava. Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koja se poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud navodi da je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar, te da mu je produžen nadzor na osnovu zakonitih odluka, što je Ustavni sud već razmotrio u st. 14. do 16 ove Odluke, zbog čega Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim (vidi Ustavni sud, gore citirana odluka broj AP-3307/08, stav 29.).

B.Dopustivost ratione materiae

22. Apelant se žali da su pobijanim odlukama koje se odnose na njegovo stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar, kao i produženje nadzora povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Ustavni sud podsjeća da stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar stranaca u okviru postupka o pravu na boravak o kojem još nije odlučeno, ili iz razloga nacionalne sigurnosti, spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizilazi da član 6 stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968) i Ustavni sud gore citirana odluka broj AP-3307/08, stav 33.).

24. Prigovor apelanta da osporene odluke imaju za posljedicu i povredu prava na suđenje u razumnom roku, navodeći da Sud BiH o njegovoj tužbi za poništenje rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-58-2/06 od 8. janura 2007. godine, o oduzimanju državljanstva, nije odlučio već 15 mjeseci, te da je u poziciji da je bez identifikacionih dokumenata doveden nezakonitim radnjama odluka tuženog, ne može biti predmet ocjene u konkretnom postupku budući da je predmetnom apelacijom osporavaju odluke kojim je apelant stavljen pod nadzor, a koji postupak je neovisan od postupka oduzimanja državljanstva.

25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1499/09 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio