Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1626/09 (O. F.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Sprječavanje ilegalnog ulaska u zemlju
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Habeas corpus – postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1626/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-1626/09, rješavajući apelaciju Omara Frendia, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omara Frendia podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine, broj U-132/09 od 1. aprila 2009. godine i rješenja o stavljanju pod nadzor Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.4.13-07.3-9-1/09 od 23. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omar Frendi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je, 23. maja 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-
132/09 od 1. aprila 2009. godine i rješenja o stavljanju pod nadzor Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba), broj UP-1/19.4.13-07.3/9-
1/09 od 23. marta 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio nadležnim organima javne vlasti Bosne i Hercegovine da ne poduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja apelanta iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o zahtjevu apelanta za privremeni boravak u Bosni i Hercegovini“.
2. Rješenjem Službe o stavljanju pod nadzor, broj UP-1/19.4.13-07.3-19-1/09 od 23. marta 2009. godine apelant, sa boravištem u Jajcu, stavljen je pod nadzor u cilju sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH, kao i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Određeno je da će se stavljanje pod nadzor izvršiti 10. februara 2009. godine smještajem u Ustanovu za prihvat stranaca Službe za poslove sa strancima- Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu. Mjera trajanja nadzora određena je za period od 10. februara 2009. godine do 10. marta 2009. godine. Određeno je da će izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor apelanta sprovest službena lica nadležne organizacione jedinice Službe uz saradnju druge organizacione jedinice Ministarstva ili policije po zahtjevu Službe. Troškove boravka i smještaja stranog državljanina snosit će imenovani ili BiH iz sredstava za posebne namjene Ministarstva bezbjednosti o čemu će Služba donijeti posebno rješenje.
3. U obrazloženju rješenja se navodi da je presudom Suda BiH, broj U-72/09 od 25. februara 2009. godine, poništeno rješenje Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 13. februara 2009. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe od 10. februara 2009. godine. Sud BiH je predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, te dao uputu da se u ponovnom postupku utvrde činjenice relevantne za primjenu odredbe člana 99. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.
4. U ponovnom postupku Služba je utvrdila da je apelantu, državljaninu Alžira, rješenjem Službe za poslove sa strancima, TC Travnik od 20. novembra 2008. godine izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od 3 godine. Istaknuto je da je predmetno rješenje uslijedilo kao posljedica utvrđenog nelegalnog boravka imenovanog u BiH propisanog članom 88. stav 1. tačka a. i e., kao i činjenice da prema podacima nadležnih bezbjednosnih službi, a nakon izvršenja sigurnosnih provjera apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, propisanu članom 88. stav 1. tačka h. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“, broj 36/08).
5. Nadalje je u obrazloženju navedeno da je u skladu sa članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu utvrđivanje razloga sigurnosti sprovela Obavještajnoo-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine. Nadalje je utvrđeno da je članom 99. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor, obligatorna obaveza, ukoliko postoje osnovi sumnje da bi slobodnim i neograničenim kretanjem stranac mogao ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH. Stoga imajući u vidu da apelant nije ispoštovao rok za dobrovoljno izvršenje rješenja odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu. Međutim, kako Ministarstvo u zakonom određenom roku iz člana 101. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu nije odlučilo o apelantovoj žalbi apelant je blagovremeno pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH.
7. Rješavajući po apelantovoj tužbi Sud BiH je, presudom broj U-132/09 od 1. aprila 2009. godine, apelantovu tužbu odbio.
8. U obrazloženju presude je navedeneno da je Sud BiH saslušao apelanta 1. aprila 2009. godine u zakonom predviđenom roku i u prisustvu njegovog punomoćnika. U tom izjašnjenu apelant je između ostalog naveo da je u BiH ponovo došao prije otprilike 5-6 mjeseci iz pravca Prištine redovnom autobuskom linijom. Naveo je da je prilikom prelaska granice pokazao ličnu kartu i putnu ispravu BiH, te da nije imao saznanja da mu je u međuvremenu oduzeto državljanstvo BiH kao i da su mu poništena lična dokumenta jer u tom slučaju ne bi dolazilo na teritorij BiH.
9. Sud BiH je naveo da je prigovor iznesen tokom postupka o tome da apelant ne predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti BiH u suprotnosti sa podacima u spisu (izjvještaji državnih agencija za provođenje zakona i sigurnosnih službi). Istaknuto je da rješenje o stavljanju pod nadzor treba posmatrati i u smislu Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknuto je da državni organi nisu obavezni za sprovođenje zakona da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak jer takva obaveza izvještavanja ni jednim zakonom nije propisana. Također po mišljenju suda nije od odlučne važnosti činjenica da protiv apelanta nije vođen krivični ili prekršajni postupak jer navedena činjenica može biti odlučna u postupku odobrenja boravka (član 63. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu). Dalje je istaknuto da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa navedenim zakonom u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, a sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi OSA (član 7. stav 3. i 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu).
10. Na osnovu navedenog Sud BiH je utvrdio da je rješenje o stavljanju pod nadzor zakonito. Istaknuto je da apelantovo stavljanje pod nadzor ima prioritet u odnosu na njegov privatni i porodični život. Navedeno iz razloga jer mjera stavljanja stranca pod nadzor nije mjera lišavanja slobode. Također je istaknuto da apelant duže od dvije i po godine nije boravio sa porodicom, a da je u zemlji svog porijekla osigurao sve neophodne dozvole i uvjete za porodični život.
11. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navodi da je osporenom presudom proizvoljno primjenjeno materijalno pravo. Smatra da se prema njemu mogla primjeniti blaža mjera iz člana 102. stav 7. i 8. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da se protiv njega ne vodi nikakav prekršajni niti krivični postupak. Ističe da je bio odsutan iz Bosne i Hercegovine, te se u Bosnu i Hercegovinu vratio prije donošenja rješenja o protjerivanju pa je nemoguće povjerovati da je postao opasan za javni red, mir i sigurnost za Bosnu i Hercegovinu u vrijeme dok je boravio izvan Bosne i Hercegovine. Smatra da se radi o proizvoljnom protjerivanju i stavljanju pod nadzor. Po mišljenju apelanta osporeno rješenje se isključivo može pripisati zloupotrebi vlasti i protupravnom lišenju slobode. Ističe da prema stajalištima Ustavnog suda u predmetima broj AP-1222/07, AP-41/09, broj U-70/09 i U-72/09 „tužena stranka je dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti“. Navodi da se vratio u Bosnu i Hercegovinu jer ima suprugu i dvoje djece koji su državljani Bosne i Hercegovine. Smatra da se radi o uobičajenom izmišljanju i poturanjima policijskih agencija usmjerenim prema osobama afro-azijskog porijekla. Ističe da u smislu člana 5. Evropske konvencije organ uprave, Ministarstvo nije sudska vlast, te da ne može nikoga uhititi ili pritvoriti. Nadalje po mišljenju apelanta eventualno odlučivanje Suda BiH kao upravnog suda ne smatra se krivičnim sudom koji odlučuje o uhićenju i lišenju slobode.
12. U odnosu na povredu prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije navodi da porodični život podrazumjeva potpunu porodicu, te da djeca apelanata imaju pravo na potpunu porodicu. Potpuna porodica po njemu podrazumjeva i muža odnosno suprugu. Nadalje ističe da potpuna porodica podrazumjeva da djeca imaju pravo da s njima u porodici žive i otac i majka. Smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno ne samo pravo apelanta već i pravo njegove supruge i dvoje djece. Ako apelant njegova supruga i njegova djeca imaju pravo na potpunu porodicu i žele da žive u potpunoj porodici to znači da osporeno rješenje ima za posljedicu protjerivanje iz Bosne i Hercegovine apelantove supruge i apelantove dvoje djece kao bosansko-hercegovačkih državljana. Po mišljenju apelanta država ne može narediti supruzi apelanta i njegovoj djeci da žive u Alžiru. Prema pravnim stajalištima Suda BiH proizlazi da apelant, njegova supruga i djeca imaju pravo na porodični život, ali samo u Alžiru odnosno u državi u kojoj im naredi Bosna i Hercegovina. Navodi da je njemu već uskraćeno pravo na porodični život na način da nema pravo na „intimnu sobu“, nema pravo na posjete porodici odnosno vikende. Iz navedenog po apelantu iako on nije osuđen za neko krivično djelo zbog ovakvog lišenja slobode snosi teže posljedice od osobe koja je osuđena na kaznu zatvora.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
14. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U konkretnom slučaju apelant je lice kojem je ograničena sloboda kretanja stavljanjem pod nadzor na osnovu odluke suda i koje se poziva na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu tako da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca, koji mora biti usklađen i sa standardima Evropske konvencije.
16. Nesporno je da je apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor na osnovu odredaba člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, jer je rješenjem Službe za poslove sa strancima, TC Travnik od 20. novembra 2008. godine, apelantu izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od tri godine. Navedeno rješenje je doneseno iz razloga jer je apelant nelegalno boravio u BiH, kao i zbog toga što je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Stoga kako apelant nije ispoštovao rok za dobrovoljno izvršenje navedenog rješenja doneseno je rješenje o njegovom stavljanju pod nadzor. U postupku pred Sudom BiH po apelantovoj tužbi apelant je saslušan, te je sud ispitao zakonitost njegovog stavljanja pod nadzor. Pri tome je sud razmotrio apelantove prigovore, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije, dajući jasno i precizno obrazloženje zbog čega smatra je rješenje o apelantovom stavljanju pod nadzor zakonito. Dakle, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1. f) Evropske konvencije, kojim je propisano da niko ne smije biti lišen slobode osim prema postupku propisanom zakonom i u slučaju «zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica da bi se spriječio njihov neovlašteni ulazak u zemlju ili lica protiv kojeg su preduzete mjere protjerivanja (deportacije) ili izručenja (ekstradicije)». To znači da lišavanje apelanta slobode nije bilo proizvoljno, jer je lišen slobode na osnovu odredaba člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna apelantova proceduralna prava, uključujući i postupak habeas corpus iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor bilo predmet sudskog preispitivanja.
17. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije, te da je u tom dijelu njegova apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
18. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama o stavljanju pod nadzor i smještanjem u Imigracioni centar povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud primjećuje da je rezultat upućivanja apelanta u Imigracioni centar bilo miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Ustavni sud, dalje, smatra da je miješanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera.
19. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović