Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2049/07 (S. M. iz Kočerina i M. B.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2049/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-2049/07, rješavajući apelaciju Stanka Mikulića i Mije Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanka Mikulića i Mije Begića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Kžk-07-000 002 od 23. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP-2049/07 od 17. septembra 2008. godine više ne proizvodi pravno djelovanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanko Mikulić iz Kočerina i Mijo Begić, kojeg zastupa Dragan Barbarić, advokat iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su, 9. jula 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelacije protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Kžk-07-000 002 od 23. aprila 2007. godine. Apelacija apelanta Stanka Mikulića je zavedena pod brojem AP-2049/07, a apelacija apelanta Mije Begića pod brojem AP-2050/07. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjeve za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) odgađanje izvršenja pravosnažne presude, broj 008-0-Kžk-07-000 002 od 23. aprila 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom, broj AP-2049/07 od 13. septembra 2007. godine, odbio zahtjeve apelanata za donošenje privremene mjere kao neosnovane. Tom odlukom Ustavni sud je, s obzirom da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 2049/07 i AP 2050/07 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2049/07.

3. Apelant Mijo Begić je 14. avgusta 2008. godine ponovo podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu odgađanje izvršenja pravosnažne presude Kantonalnog suda, broj 008-0-Kžk-07-000 002 od 23. aprila 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji, a zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja (akutne hronične bolesti). Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri, broj AP-2049/07 od 17. septembra 2008. godine, usvojio njegov zahtjev i odložio izvršenje kazne zatvora izrečene presudom Kantonalnog suda, broj 008-0-Kžk-07-

000 002 od 23. aprila 2007. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

4. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu; Općinski sud) broj K-156/04 od 16. oktobra 2006. godine, apelanti su oglašeni krivim i to apelant Stanko Mikulić zbog krivičnog djela zloupotrebe ovlasti u gospodarstvu iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a apelant Mijo Begić zbog produženog krivičnog djela zloupotrebe ovlasti u gospodarstvu iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. ranijeg KZFBiH, te su osuđeni na kazne zatvora i to apelant Stanko Mikulić u trajanju od 3 godine i 2 mjeseca, a apelant Mijo Begić u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci. Navedenom presudom apelantima je u izrečene kazne uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 13. oktobra do 25. oktobra 2000. godine, a na osnovu člana 76. KZFBiH apelantima je izrečena i sigurnosna mjera zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u trajanju od 5 godina. Apelanti su također obavezani da na ime troškova krivičnog postupka solidarno uplate iznos od 4.390,00 KM, a oštećeni su sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

5. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužilaštvo tokom glavne rasprave djelimično izvršilo izmjenu činjeničnog dijela optužnice na način da je nakon provedenog dopunskog finansijskog vještačenja utvrđeno da u ranijoj optužnici nisu bili obuhvaćeni svi računi koji se odnose na nabavku cca 29.000 litara nafte i naftnih derivata od strane preduzeća „Linda“ d.o.o. Široki Brijeg odnosno apelanta, a za koje isto tako nije bio plaćen porez na promet proizvoda i cestarine, a drugi dio se odnosio na izmjenu činjeničnog dijela u pogledu visine neplaćenog posebnog poreza-akciza, obzirom da je od strane vještaka finansijske struke utvrđeno da su predmetne akcize već plaćene Rafineriji nafte, a predmetnim izmjenama optužbe se nije protivila ni odbrana, a imajući u vidu da je izmjena išla u korist optuženika.

6. Nadalje je navedno da je sud nakon okončanja krivičnog postupka izvršio djelimičnu izmjenu činjeničnog i pravnog dijela optužnice odnosno pravne kvalifikacije na način da je apelanta Stanka Milića oglasio krivim za kazneno djelo zloupotrebe ovlasti u gospodarstvu iz člana 259. stav 2 u vezi sa stavom 1. tačka 3. KZFBiH u odnosu na kvalifikaciju tužiteljstva koje je istog bilo optužilo za kazneno djelo zloupotrebe ovlasti u gospodarstvu u pomaganju, a Miju Begića za produženo krivično djelo zloupotrebe ovlasti u gospodarstvu iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. KZFBiH, kako je to činjenično i pravno opisano u izreci presude. Navedeno imajući u vidu činjenicu da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant Mijo Begić pomogao apelantu Stanku Mikuliću pri izvršenju krivičnog djela na način da je istom davao savjete i upute kako osnovati preduzeće, te mu dao novac za troškove osnivanja preduzeća. Također je istaknuto da je nesporno da je apelant Stanko Mikulić počinitelj osnovnog krivičnog djela zloupotrebe ovlasti u gospodarstvu, a nikako on nije pomagač pri izvršenju navedenog krivičnog djela kada je jedino on odgovorna osoba i uposlen u pravnoj osobi „Linda“ d.o.o. Široki Brijeg i kao takav jedino on može da pribavi protivpravnu imovinsku korist za pravnu osobu u kojoj je uposlen, a apelant Mijo Begić se može pojaviti kao pomagač u izvršenju krivičnog djela bez obzira što isti nije uposlen u preduzeće „Linda“.

7. Općinski sud je naveo da takvom izmjenom optužnice nije počinio bitnu povredu postupka odnosno nije povrijedio niti subjektivni niti objektivni identitet optužbe i presude obzirom da su izmjene izvršene u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem na glavnom pretresu, a u osnovi se radi o istom događaju, a izmjenom su unesene nebitne činjenice koje su dokazane, te što predmetne izmjene bitno ne mijenjaju suštinu kaznenih djela sadržanih u optužnici, imajući u vidu da na ovakav način nije došlo do osude apelanata za teže krivično djelo od onoga koje je sadržano u optužnom aktu odnosno apelanti se nisu stavili u bitno drugačiji položaj radi čega je sud ocijenio da optužba nije prekoračena.

8. Protiv navedene presude apelanti su po braniocima podnijeli žalbe. Žalbu je također podnijela i oštećena Federacije Bosne i Hercegovine. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 008-0-Kž-07-000 001 od 7. marta 2007. godine žalbe su uvažene, prvostepena presuda ukinuta, te je određeno održavanje rasprave pred Kantonalnim sudom.

9. Nakon održane usmene i javne rasprave Kantonalni sud je presudom, broj 008-0-07-000 002 od 23. aprila 2007. godine, apelante oglasio krivim i to apelanta Stanka Mikulića za krivično djelo zloupotrebe ovlasti u gospodarstvu iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. ranijeg KZ FBiH, a apelant Mijo Begić za produženo krivično djelo zloupotrebe ovlasti u gospodarstvu iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. ranijeg KZFBiH, te su osuđeni i to apelant Stanko Mikulić na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i 6 mjeseci, a apelant Mijo Begić na kaznu zatvora od tri godine. Apelantima je u izrečene kazne zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru u periodu od 13. oktobra do 25. oktobra 2000. godine. Navedenom presudom apelantima je izrečena i krivično pravna mjera - oduzimanja imovinske koristi u ukupnom iznosu od 4.882.772,26 KM, a apelantu Miji Begiću i u iznosu od 450.150,76 KM.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni tužitelj na raspravi korigirao činjenični opis optužnice na način kao u izreci presude. Kantonalni sud je u toku dokaznog postupka u skladu sa odredbom člana 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) prihvatio kao dokazni materijal iskaze saslušanih svjedoka, vještaka i apelanata, te pismene dokaze koji se nalaze u spisu. Pri tome je istaknuto da su saslušani svjedoci i vještaci prilikom davanja iskaza pred prvostepenim sudom bili direktno i unakrsno ispitani. Također na raspravi su pročitani i pismeni dokazi koji su već izvedeni pred prvostepenim sudom, kako dokazi optužbe, tako i dokazi odbrane, te je izvršen uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

11. Istaknuto je da je ukidnim rješenjem odlučeno da će se saslušati svedoci N.K, B.K, Z.K. i M.R, ali kako se tim svjedocima pozivi nisu mogli uručiti zbog promjene adrese Kantonalni sud je opozvao rješenje od 7. marta 2007. godine u dijelu koji se odnosi na saslušanje tih svjedoka. Nadalje je u obrazloženju presude navedeno da je Kantonalni sud na osnovu svih izvedenih dokaza nesporno utvrdio da se u radnjama apelanata stiču sva bitna obilježja kaznenih djela koja su mu stavljena na teret, a koja su apelanti počinili kao odgovorne osobe u pravnoj osobi koja obavlja gospodarsku djelatnost, a apelant Mijo Begić i kao pomagač apelantu Stanku Mikuliću u odnosu na preduzeće „Linda“ d.o.o Široki Brijeg, a sve u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi za pravnu osobu u kojoj su uposleni, te su na taj način uskratili plaćanje sredstava iz poreskih i drugih fisklanih obaveza u Federaciji, utvrđenih zakonom i to apelanti zajedno na ime uplate poreza na promet proizvoda i cestarine u ukupnom iznosu od 4.882.772,26 KM, te apelant Mijo Begić sam oštetio proračun Federacije BiH u izmosu od 450.150,76 KM.

12. Apelanti su, 8. juna 2007. godine, Općinskom sudu podnijeli zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka.

13. Apelanti se žale da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pri tome apelanti ukazuju na pogrešnu ocijenu provedenih dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da je sud korištenjem zapisnika iz istrage i njihovim čitanjem načinio povredu člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije. Nadalje, smatraju da je sud prekoračio optužbu izmjenom njenog subjektivnog i objektivnog identiteta po okončanju glavne rasprave čime je po njihovom mišljenju povrijeđeno njihovo pravo na odbranu.

14. Takođe, apelant Mijo Begić tvrdi da je u žalbi na presudu Općinskog suda ukazao na naprijed navedene povrede odredaba ZKP FBiH, ali da se Kantonalni sud „nije bavio“ naznačenim povredama ZKP FBiH, već je njegov iskaz iz istrage prihvatio kao dokaz na glavnoj raspravi. Pored toga, apelant Mijo Begić smatra da u dokaznoj građi predmetnog slučaja ne postoji niti jedan dokaz na osnovu kojeg se mogao izvući zaključak da je on bio odgovorna osoba u preduzeću „Linda“ d.o.o. Široki Brijeg ili uposlenik tog preduzeća, te da shodno tome nije mogao biti odgovoran za poslovanje tog preduzeća niti osuđen za predmetno krivično djelo u odnosu na preduzeće „Linda“ d.o.o. Široki Brijeg. Nadalje, smatra da u konkretnom slučaju postoji i povreda odredbe člana 312. stav 1. tačka k. ZKP FBiH, iz razloga što su izreke presuda Općinskog i Kantonalnog suda nerazumljive i protivrječne same sebi. Pored toga, navodi da je prilikom pripremanja predmetne apelacije saznao da je vještaku finansijske struke Vladimiru Šaravanji dostavljen dopis AD „Rafinerije nafte“ Bosanski brod, koji je po mišljenju apelanta mogao prouzročiti donošenje oslobađajuće presude, ali koji nije dostavljen njegovom braniocu i koji se ne spominje u obrazloženju prvostepene i drugostepene presude, odnosno u dokazima optužbe, čime smatra da je povrijeđen člana 6. stav 2. ZKP FBiH. Ističe da je navedeni dokument dostavio za potrebe ponavljanja postupka, te da će isti dostaviti po okončanju tog postupka za potrebe apelacije. Također ističe da je po navedenom saznanju angažovao finasijskog vještaka Abida Hodžića koji je 19. maja 2007. godine sačinio nalaz i mišljenje koji je apelant dostavio uz apelaciju. Navodi da je imao mogućnost angažovanja drugog vještaka finansijske struke u predmetnom postupku i da se u konkretnom slučaju radi o njegovom propustu, ali da bi u konkretnom slučaju „interes pravde trebao biti jači od njegovog propusta“.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanata, u suštini, da su redovni sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primjenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02; odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 44/05).

18. Nadalje Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/05 i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

19. Razmatrajući apelantove navode u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni u smislu odredbe člana 332. stav 2. ZKPFBiH prihvatio kao dokazni materijal iskaze saslušanih svjedoka, vještaka i apelanta pred prvostepenim sudom, te pismene dokaze koji se nalaze u spisu. Pri tome je Kantonalni sud konstatovao da su saslušani svjedoci i vještaci prilikom davanja iskaza pred prvostepenim sudom bili direktno i unakrsno ispitani. Na javnoj raspravi pred Kantonalnim sudom su pročitani i pismeni dokazi koji su već izvedeni pred prvostepenim sudom i to kako dokazi optužbe tako i dokazi odbrane, te izvršen uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Dakle proizlazi da su apelanti u prvostepenom postupku imali priliku da predlože dokaze odbrane, te da je odbrana imala priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi, gore citirana odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, te je Kantonalni sud cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te nesporno utvrdio da se u radnjama apelanata stiču bitna obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Redovni sud je omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.

20. Kantonalni sud je prilikom donošenja osporene presude primijenio važeće procesne i materijalne propise. Presuda Kantonalnog suda u obrazloženju sadrži precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasniva. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ne može zaključiti da Kantonalni sud nije cijenio sve provedene dokaze, te na osnovu takve ocjene donio osporenu presudu.

21. U pogledu navoda apelanta Mije Begića o postojanju dokumenta-dopisa koji je dostavljen vještaku finansijske struke, ali ne i odbrani apelanta Ustavni sud nalazi da je po navodima apelanta navedeni dopis dostavljen uz zahtjev za ponavljanje postupka. S tim u vezi Ustavni sud smatra da će u pomenutom postupku odlučujući po zahtjevu za ponavljanje postupka redovni sud ocijeniti relevantnost navedenog dokaza i osnovanost apelantovih navoda u pogledu navedenog, a ne Ustavni sud. Također u pogledu navoda apelanta Mije Begića u vezi nalaza i mišljenja novog vještaka kojeg su apelanti angažovali nakon okončanja predmetnog krivičnog postupka Ustavni sud naglašava da se radi o dokazima koji nisu izvođeni u postupku koji je okončan osporenim presudom, a također i kako Ustavni sud nije nadležan za ocjenu dokaza ovi navodi apelanta Mije Begića su prima facie neosnovanim

22. Razmatrajući navode apelanata u pogledu prekoračenja optužbe izmjenom njenog subjektivnog i objektivnog identiteta Ustavni sud nalazi da predmetne izmjene bitno ne mijenjaju suštinu krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret jer nije došlo do osude apelanata za teže krivično djelo od onog koje je sadržano u samoj optužnici, te stoga apelanti nisu stavljeni u nepovoljniji položaj. Stoga uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata prima facie neosnovani.

23. U odnosu na navode apelanata o povredi člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A- 110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Apelanti smatraju da je korištenjem zapisnika iz istrage i njihovim čitanjem došlo do povrede člana 6. stav 3. d) Evropskje konvencije. Razmatrajući ove navode apelanata Ustavni sud nalazi da su se apelanti i branitelji na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom saglasili da se odbrana u istražnom postupku ima smatrati kao odbrana na glavnoj raspravi nakon čega su pred prvostepenim sudom uz saglasnost odbrane pročitani iskazi apelanata na koje ni branitelji ni apelanti nisu imali primjedbi. U postupku pred Kantonalnim sudom navedeni dokazi su pročitani. Stoga Ustavni sud smatra da u navedenom nema proizvoljnosti od strane Kantonalnog suda, te da stoga suprotno navodima apelacije nije došlo do povrede prava apelanata iz člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije.Prema tome, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata prima facie neosnovani.

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se pozivaju, te da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st.1. i 3 d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Obzirom da je donesena konačna odluka o apelaciji, odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-2049/07 od 17. septembra 2008. godine više ne proizvodi pravno djelovanje.

27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2049/07 (S. M. iz Kočerina i M. B.) | Sudska praksa | Aktio