Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2404/07 (M. P.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Legitimno očekivanje
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2404/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2404/07, rješavajući apelaciju Mahmuta Puzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mahmuta Puzića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-U-
07-000 022 od 18. juna 2007. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-
II-03-41-155/07 od 1. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mahmut Puzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Odžaka, podnio je 22. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-U-07-000 022 od 18. juna 2007. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-155/07 od 1. februara 2007. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 002-0-U-06-000 028 od 3. augusta 2006. godine usvojena je apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva broj UP-II-03-41-72/06 od 20. aprila 2006. godine i predmet vraćen Ministarstvu na ponovno rješavanje. U obrazloženju navedenog rješenja istaknuto je da je rješenje Ministarstva doneseno na osnovu nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava. Naime, prema stanju spisa utvrđeno je da iz dokumentacije koju posjeduje apelant proizlazi da je apelant bio pripadnik oružanih snaga sve do 11. januara 1994. godine kada je demobiliziran zbog trajne nesposobnosti nastale usljed bolesti od koje se počeo liječiti 7. maja 1993. godine, a prema podacima iz službene evidencije da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga samo do 20. augusta 1992. godine. Okružni sud je zaključio da iz stanja spisa proizlazi da su dokumenti koje je posjedovao apelant i izvodi iz službenih evidencija u koliziji, te da Ministarstvo nije pravilno cijenilo njihovu međusobnu vezu, niti dalo odgovor kojim bi se jasno utvrdilo da li je i do kada apelant bio pripadnik oružanih snaga i da li je njegova bolest nastupila u vrijeme pripadnosti oružanim snagama.
3. Na osnovu navedenog rješenja Ministarstvo je ponovilo postupak i donijelo rješenje broj UP-II-03-41-155/07 od 1. februara 2007. godine kojim je odbijena apelantova žalba kao neosnovana. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je čl. 44. i 45. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBIH», broj 33/04 – u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se činjenica da je bolest na osnovu koje se traži priznavanje statusa ratnog vojnog invalida nastupila pod okolnostima iz člana 3. tog Zakona, dokazuje uvjerenjem Federalnog Ministarstva odbrane o pripadnosti i okolnostima stradavanja i izvornom medicinskom dokumentacijom koja potiče iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. Kako u postupku pred tim ministarstvom apelant nije dokazao da posjeduje predmetnu dokumentaciju izdatu od strane zakonom određenog organa, Ministarstvo je utvrdilo da apelant ne ispunjava uvjete za priznanje statusa ratnog vojnog invalida.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 002-0-U-07-000 022 od 18. juna 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da apelant u toku postupka nije dokazao da posjeduje dokumentaciju propisanu članom 44. Zakona. Pored toga Kantonalni sud je naveo da je tačno da apelant posjeduje potvrdu Odjela za odbranu Odžak o učešću u oružanim snagama i medicinsku dokumentaciju izdatu od strane bolnice u Zagrebu, ali se status ratnog vojnog invalida ne može priznati samo na osnovu te dokumentacije već je bilo potrebno da apelant posjeduje i zakonom propisanu dokumentaciju izdatu od strane nadležnog organa, Federalnog Ministarstva odbrane (izdato uvjerenje o pripadnosti oružanim snagama, kao i vremenu i uvjetima pod kojima je bolest nastupila kod apelanta).
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zaštitu od diskiminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na jednakost pred zakonom. Apelant smatra da nije u skladu sa zakonom postupanje navedenih organa prilikom kojeg je prioritet dat podacima iz službenih evidencija, a ne potvrdama koje posjeduje apelant, te da nadležni organi nisu adekvatno obrazložili svoj stav po tom pitanju. Apelant smatra da nije odgovoran za neažurno vođenje evidencija od strane upravnih i drugih organa i da je uskraćivanjem valjanosti potvrdama koje on posjeduje njemu uskraćeno pravo na pristup sudu i jednakost pred zakonom. Apelant također smatra da je prema njemu tako postupano usljed diskriminacije na nacionalnoj osnovi, jer je kao Bošnjak bio pripadnik jedinica Hrvatskog vijeća odbrane. Pored toga apelant navodi da uopće nije bio pripadnik 213. Odžačke brigade kako je to navedeno u službenoj evidenciji, već pripadnik 107. brigade HVO-a Gradačac do 28. novembra 1992. godine, kada je prešao u 102. Odžačku brigadu HVO-a iz koje je i demobiliziran 11. januara 1994. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
I. Pravo na pravično suđenje
10. U konkretnom slučaju apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije povrijeđeno usljed nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnih propisa, te da mu je zbog toga uskraćeno pravo na pristup sudu i jednakost pred zakonom
11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje da li se apelantu može priznati status ratnog vojnog invalida odnosno da li je apelant i do kada bio pripadnik oružanih snaga i da li je obolio u vrijeme pripadnosti oružanim snagama. Ustavni sud zapaža da je ovo pitanje rješavao nadležni upravni organ, te da je apelant imao i sudsku zaštitu. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je nesporno da je apelant imao pristup sudu i da ne postoje nikakvi dokazi da mu je uskraćeno pravo na jednakost pred zakonom. Pri tom Ustavni sud smatra da iz osporenih odluka proizlazi da ni sud niti upravni organ nisu mogli utvrditi status ratnog vojnog invalida apelantu na osnovu dokumentacije koju je on posjedovao, budući da ta dokumentacija nije ispunjavala uvjete propisane članom 44. Zakona. Ovakav zaključak nadležnih organa ne predstavlja dovođenje apelanta u neravnopravan položaj pred zakonom u odnosu na tuženo Ministarstvo, već postupanje u skladu sa zakonom i u cilju osiguranja pravne sigurnosti. Osim toga, Ustavni sud smatra da su Ministarstvo i sud jasno i nedvosmisleno obrazložili u osporenim odlukama zašto apelant ne ispunjava propisane uvjete za priznanje statusa ratnog vojnog invalida. Ustavni sud smatra da obrazloženja upravnog organa i nadležnog suda u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su ovi navodi apelanta neosnovani.
13. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.o kršenju prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
II. Pravo na imovinu
14. Apelant, nadalje, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenog prava apelant vidi u uskraćivanju mirnog uživanja imovine u vidu invalidnine.
15. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su Zakonom propisani uvjeti pod kojima se licu može priznati status ratnog vojnog invalida. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema Zakonu, ali je bilo potrebno da dokaže da je dokumentacija koju posjeduje izdata od strane zakonom određenog organa te da potječe iz perioda koji je Zakonom propisan kao relevantan. Iz navedenog slijedi da pravo na priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i s tim u vezi naknadu invalidnine nije postojeća imovina apelanta, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za rješavanje pitanja priznavanja statusa ratnog vojnog invalida i time prava na isplatu invalidnine biti riješen u njegovu korist.
17. U vezi s tim, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će mu biti priznat status ratnog vojnog invalida i pravo na invalidninu, jer nije posjedovao dokumentaciju izdatu od zakonom određenog ministarstva. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «imovinu» zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su njegovi navodi i u odnosu na ovo pravo očigledno (prima facie) neosnovani.
III. Ostali navodi
18. Apelant, nadalje, u apelaciji navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života i doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
19. U vezi sa navodima o diskriminaciji, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda da je diskriminiran na osnovu nacionalne pripadnosti jer je kao lice bošnjačke nacionalnosti bio pripadnih Hrvatskog vijeća odbrane, nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie učiniti vjerovatnim da bi se zaista moglo raditi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud stoga smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Također, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi i povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života i doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani budući da apelant, osim paušalnog navođenja da mu je ovo pravo povrijeđeno, ni u vezi ovih navoda nije dao bilo kakvo obrazloženje niti je dostavio bilo kakav dokaz o navodnoj povredi ovog prava, tako da nema ništa što ukazuje da je povreda ovog prava moguća.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i navode apelanta o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencij, kao i o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života i doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovanim.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović