Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2494/07 (Z. A.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Dom za ljudska prava
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2494/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2494/07, rješavajući apelaciju Zorana Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Alića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001630 od 6. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kata Alić iz Sarajeva, podnio je 6. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001630 od 6. jula 2007. godine. S obzirom da apelacija nije sadržala sve elemente predviđene članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 12. septembra 2007. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 4. oktobra 2007. godine dostavio traženu dopunu apelacije.
2. Apelant je 7. januara 2001. godine podnio aplikaciju Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) zbog nemogućnosti da od 1998. godine okonča radni spor. Budući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) je dobila mandat da odluči o predmetima koji su podneseni Domu a nisu okončani.
3. U skladu s navedenim, Komisija je 13. septembra 2006. godine usvojila Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/03/12827 i utvrdila da je apelantu u postupku ostvarenja prava iz radnog odnosa prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je slijedom toga naložila Federaciji Bosne i Hercegovine da preduzme neophodne korake i osigura konačno i pravosnažno rješavanje postupka po zahtjevu apelanta, najkasnije u roku od šest mjeseca od dana dostave odluke. Također, Ustavni sud je naložio Federaciji Bosne i Hercegovine da apelantu isplati iznos od 3.659 KM zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
4. Postupajući u skladu sa navedenom odlukom, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj 065-0-P-001267 od 16. maja 2007. godine kojom je obavezao tuženog «Zrak Holding» Sarajevo da apelantu izvrši obračun i uplatu doprinosa za vrijeme dok je bio na čekanju i to od 17. januara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine. Pored toga, Općinski sud je preostali dio tužbenog zahtjeva apelanta odbio.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je, presudom broj 009-0-Gž-07-001630 od 7. jula 2007. godine, žalbu djelimično usvojio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosio na isplatu novčane naknade za vrijeme trajanja čekanja i dosudio apelantu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 20 KM, a u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.
6. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka nakon odluke Komisije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude podvrgnut nečovječnom i nehumanom tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu njegovog prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku jer još uvijek nije izvršena konačna presuda Kantonalnog suda. Pored toga apelant traži da Ustavni sud odgovori na pitanje iz kojih razloga se niti tuženi «Zrak Holding d.d.» Sarajevo, niti sudovi u postupku koji je započeo 1998. godine, nisu bavili nezakonitišću rješenja kojim je apelantu prestao radni odnos.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da je Odlukom Komisije broj CH/03/12827 od 13. septembra 2006. godine utvrđena povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku u radnom sporu, pa je shodno tome naloženo nadležnim organima da u roku od šest mjeseci od prijema te odluke donesu odluku po zahtjevu apelata, kao i da mu isplate naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, postupajući u skladu sa navedenom odlukom Komisije, 16. maja 2007. godine, u vrlo kratkom roku, za osam mjeseci, donio odluku o zahtjevu apelanta, kao i da je Kantonalni sud po žalbi apelanta donio odluku 6. jula 2007. godine kojom je predmetni postupak okončan. Osim toga, iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je u vrijeme podnošenja apelacije u toku bilo izvršenje predmetne presude, odnosno uplata doprinosa i naknade apelantu za vrijeme dok je bio na čekanju. Imajući u vidu da je cjelokupan postupak koji je uslijedio nakon donošenja Odluke Komisije broj CH/03/12827 trajao manje od deset mjeseci, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne prelazi granice «razumnosti» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu već jednom utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u ovom radnom sporu, te da mu je za dio postupka za koji je utvrđena povreda dosuđena naknada nematerijalne štete.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da očigledno nije došlo do kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Nadalje, apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnut nečovječnom i nehumanom tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda da je povrijeđeno ovo njegovo pravo, nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie učiniti vjerovatnim da bi povreda ovog prava u konkretnom slučaju bila moguća. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović