Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2598/07 (Hotel Bevanda» d.o.o Mostar)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 150
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 17
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 17
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2598/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2598/07, rješavajući apelaciju «Hotel Bevanda» d.o.o Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Hotel Bevanda» d.o.o Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001053 od 9. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-183/05 od 16. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj Ps-1/04 od 29. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Hotel Bevanda» d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Alica Zećo advokatica iz Mostara, podnio je 19. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001053 od 9. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-183/05 od 16. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-
1/04 od 29. juna 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-1/04 od 29. juna 2005. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja «Promtex» d.o.o Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da tužitelju isplati iznos od 13.682,20 KM na osnovu duga za isporučenu robu i izvršene usluge, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.804,50 KM. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja je odbijen. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da su apelant i tuženi bili u poslovnom odnosu te da je tužitelj za apelanta izvršio usluge izrade i postavljanja dekora u sobama, restoranu i drugim interijerima, te izradu stolnog i posteljnog programa za potrebe apelanta. Međutim, u postupku je sporno bilo pitanje da li je po završetku radova tužitelj, između ostalih, apelantu ispostavio i račun broj 44/02 od 28. decembra 2002. godine na iznos od 48.586,95 KM, budući da je iz dokumentacije proizlazilo da je apelant platio iznos od 28.000 KM. S tim u vezi, Općinski sud je ispitao svjedoke te naložio da se izvrši vještačenje finansijske dokumentacije stranaka.
3. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno je da po osnovu spornog računa postoji preostalo potraživanje tužitelja u iznosu od 13.682,20 KM, ali da uz to postoji i razlika od 5.187,80 KM koja se odnosi na vrijednost ostatka dijela isporučene robe po nepotpisanoj otpremnici vezanoj za račun broj 44/02. S tim u vezi, vještak je naveo da, budući da sam nije mogao donijeti zaključak jer finansijska dokumentacija nije uredno vođena, prepušta sudu ocjenu da li se navedena razlika potraživanja smatra vjerodostojnom. S obzirom da je apelant smatrao da dokumentacija na temelju koje je vještak donio nalaz nije vjerodostojna, kao i da je vještak prilikom vještačenja prekoračio naloge iz rješenja jer je nalaz vještačenja temeljio samo na radnim nalozima, izvršeno je i dopunsko vještačenje finansijske dokumentacije. Vezano za dopunsko vještačenje, vještak je naveo da u cijelosti ostaje pri glavnom nalazu, te je dao mišljenje u vezi spornog računa koje je utemeljio na završnom računu apelanta, te računu firme MACAO na koji je apelant ukazivao tokom postupka. Pored toga, vještak je istakao da iako sporna otpremnica broj 44/02 nije potpisana od strane primatelja robe, to ne znači da nije roba isporučena i posao obavljen. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je nesporno da postoji potraživanje tužitelja na iznos od 13.682,20 KM, dok je razlika od 5. 187,80 KM sporna budući da je otpremnica nepotpisana te je, shodno odredbama čl. 17, 277. i 516 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, «Službeni list SRBiH» br. 2/92 i «Službene novine FBIH», br 13/93, 13/94 i 29/03), obavezao apelanta na isplatu iznosa od 13.682,20 KM.
4. Protiv navedene presude i tužitelj i apelant su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj Pž-183/05 od 16. januara 2006. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. Istovremeno, Kantonalni sud je žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 20.586,95 KM uz zakonske zatezne kamate i troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je nepravilno postupio prvostepeni sud kada je zaključio da je sporna otpremnica, prema kojoj je isporučena roba u vrijednosti 5.187,80 KM, nevjerodostojna zbog čega nije utvrdio obavezu apelanta i na isplatu tog iznosa. Naime, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari radilo o pravnom poslu za koji nije bila obavezna pismena forma, pa je iz tog razloga trebalo prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka koji je istakao da formalni nedostatak potpisa primatelja na otpremnici ne znači i nevjerodostojnost otpremnice i obavezati apelanta i na plaćanje iznosa od 5.187,80 KM. Ovo posebno stoga jer je i svjedokinja koja je radila po nalogu tužitelja na šivenju zavjesa, dekora i stolnjaka te učestovala u njihovom postavljanju kod apelanta, potvrdila da je posao obavljen. Iz navedenog razloga Kantonalni sud je obavezao apelanta na plaćanje duga u ukupnom iznosu od 20.586,95 KM. U odnosu na apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud presudu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka koji su dati na osnovu dokumentacije koja nije bila obuhvaćena rješenjem o određivanju vještačenja, te da je na taj način sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, Kantonalni sud je zaključio da su ti navodi neosnovani. Kao razlog ovakvog utvrđenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te dao valjane razloge za svoje odlučenje.
5. Nakon toga, rješenjem broj 007-0-Pž-06-000041 od 25. aprila 2006. godine Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta kojim je apelant tražio ispravku drugostepene presude u dijelu koji se odnosi na ukupnu visinu dugovanog iznosa od 20.586,96 KM, a usvojio žalbu tužitelja i izvršio ispravku drugostepene presude u dijelu koji se odnosi na naziv tužitelja. Kantonalni sud je apelantovu žalbu u kojoj je navedeno da iznos koji je apelant obavezan da plati nije ispravan jer kad se saberu iznos utvrđen u prvostepenoj presudi 13.682,20 KM i iznos utvrđen u drugostepenom postupku od 5.187,80 KM ne dobije se iznos od 20.586,96 KM već iznos od 18.870 KM, odbio kao neosnovanu. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je iznos od 20.586,96 KM dobijen kada je na ranije utvrđen iznos dugovanja od 13.682,20 KM dodan iznos sporne otpremnice broj 44/02 od 5.187,80 KM, a razlika od 1.716,95 KM se odnosila na nespornu otpremnicu broj 22/02 koja nije plaćena.
6. Protiv presude Kantonalnog suda broj Pž-183/05 od 16. januara 2006. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001053 od 9. augusta 2007. godine reviziju djelimično uvažio i preinačio drugostepenu presudu u dijelu koji se odnosio na zakonsku zateznu kamatu i utvrdio da kamata teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U preostalom dijelu Vrhovni sud je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je opravdana revizija apelanta u dijelu koji se odnosi na datum od kojeg teče obaveza za plaćanje zatezne kamate i da to treba biti dan podnošenja tužbe a ne dan nastanka obaveze. Međutim, u odnosu na ostale navode apelanta iz revizije, Vrhovni sud je naveo da u potpunosti prihvata objašnjenja i razloge koje su nižestepeni sudovi naveli u svojim odlučenjima, te da reviziju u tom dijelu smatra neosnovanom.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvncija). Povredu navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredbi čl. 150. i 231. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05, 19/06 - u daljnjem tekstu: ZPP) jer su sudovi kao pravilan prihvatili nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je sačinjen na osnovu dokumentacije koja nije bila obuhvaćena rješenjem o vještačenju koje je donio prvostepeni sud, zbog čega je apelant i tražio dopunu vještačenja. Međutim, apelant smatra da je i dopuna vještačenja izvršena protivno pomenutim odredbama ZPP-a jer vještak u dopunskom nalazu nije dao nikakvo novo dopunsko mišljenje, dok je sud u osporenoj odluci naveo suprotno. Pored navedenog, apelant smatra da osporena odluka koja je donesena po žalbi apelanta ne sadrži obrazloženje o ključnim razlozima zbog kojih je žalba apelanta odbijena.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant smatra da su osporene odluke u donesene u suprotnosti sa čl. 150. i 231. ZPP i da je iz tog razloga povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, te da sudovi nisu obrazložili zašto su odbili apelatnove žalbene navode. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Imajući u vidu navedeno u prethodim tačkama kao i navode apelanta, Ustavni sud podsjeća da je čl. 150. i 231. ZPP propisano da «izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži ime i prezime i zanimanje vještaka, predmet spora, obim i predmet vještačenja i rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja» odnosno da će «u obrazloženju presude, odnosno rješenja, sud ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja». S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih sudskih odluka proizlazi da je vještak finansijske struke postupio prema nalozima suda datim u rješenjima kojima je određeno vještačenje, odnosno dopuna vještačenja, te da je s tim u vezi dao svoje mišljenje i nalaz koje je detaljno obrazložio i na glavnoj raspravi. Osim toga, iz osporenih odluka proizlazi da je u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka apelant u toku glavne rasprave kao i u žalbenom postupku, iznosio svoje prigovore koji su istovjetni apelacionim navodima i koje su sudovi odbili. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali jasno, detaljno i nedvosmisleno obrazloženje razloga zbog kojih nisu prihvatili apelantove prigovore i da takva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da su sudovi nepravilno i proizvoljno primjenili materijalno pravo, niti da je postupak vođen na štetu apelanta, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Zbog navedenog Ustavni sud smatra navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović