Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-289/07 (B. R.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pojam doma
- Stanovi JNA
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-289/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-289/07, rješavajući apelaciju Blaženka Ramljaka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blaženka Ramljaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-877/05 od 31. listopada 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj Gž-19/04 od 31.ožujka 2005. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Blaženko Ramljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hrvatske Kostajnice, Republika Hrvatska, podnio je 11.siječnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-877/05 od 31.listopada 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-19/04 od 31.ožujka 2005. godine.
2. Apelant je 18. rujna 2001. godine pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja statusa nositelja stanarskog prava na stanu u Ul. Šehida br.5 u Travniku, površine 46,60 m2, koji se sastoji od 1,5 soba, kuhinje, kupatila, hodnika i ostave (u daljnjem tekstu:sporni stan). Apelant je 23. lipnja 2003. godine preinačio tužbeni zahtjev u objektivnom smislu, kojim je predložio da se utvrdi da je na temelju Rješenja Komande garnizona Travnik, broj In-1-150 od 27.ožujka 1992. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje Komande garnizona) stekao pravo na otkup spornog stana.
3. Općinski sud u ponovnom postupku, Presudom broj P. 223/03 od 30. listopada 2003. godine, utvrdio je da je apelant stekao pravo na otkup spornog stana i obvezao tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu:tužena) da u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, zaključi ugovor o otkupu stana i obvezao apelanta da na ime kupoprodajne cijene isplati tuženoj iznos od 10.123,00 KM. Općinski sud je obvezao tuženu da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.188,00 KM. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u ranije sprovedene dokaze i to: Potvrdu Federalnog ministarstva obrane, Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije, Hrvatski gardijski zbor VP 3 zdrug Vitez, Rješenje ureda za obranu Vitez, Potvrdu Elektrodistribucije Travnik, Rješenje Komande garnizona, Potvrdu o doprinosu za stambenu izgradnju, Uvjerenje o državljanstvu, Zaključak Službe za stambeno komunalne poslove općine Travnik, Rješenje Ministarstva prostornog uređenja obnove i povratka Srednje-bosanskog kantona, Rješenje Zemljišno-knjižnog ureda Osnovnog suda u Travniku, Izvod iz matične knjige rođenih za mldb. Stjepana, apelantovog sina, Izbjeglički karton za apelanta i članove njegove obitelji, Presudu Kantonalnog suda, broj U.162/01 od 24.siječnja 2002. godine, Odgovor Sektora za personal Federalnog ministarstva obrane, Probni obračun cijene stana, Uvjerenje Odjela opće uprave Općine Vitez, iskaze svjedoka, te da je saslušao parnične strane. Nakon uvida u dokaze, te saslušanja praničnih stranaka, Općinski sud je utvrdio da je apelant bio u službi JNA u činu potporučnika, da je bio angažiran u HVO-u, u postrojbama III zdruga Vitez od 1. srpnja 1992. godine do 4. srpnja 1994. godine, u svojstvu mobilizirane osobe, a u svojstvu djelatne vojne osobe od 5. srpnja 1994. do 1. prosinca 1997. godine, te da mu je Rješenjem Federalnog ministarstva obrane priznat status ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% trajnog oštećenja. Nadalje, da je prema Rješenju Komande garnizona apelantu ustupljen u otkup sporni stan, a koje Rješenje služi kao osnov za zaključenje ugovora o otkupu stana, da je apelant evidentiran kao potrošač električne energije u periodu od 1992. do 1995. godine, da je dijete koje je dobio prijavio na adresi spornog stana, te da je sporni stan koristio i prije travnja 1992. godine pa do sukoba Armije BiH i HVO-a, 15. travnja 1993. godine, nakon čega je sa obitelji privremeno boravio i boravi u općini Vitez.
4. Očitujući se navode tužene da je sporni stan dodijeljen apelantu kao službeni stan, Općinski sud je naveo da se sukladno članku 30. Pravilnika o stanovima JNA («Službeni vojni list», broj 9/91) pravo na useljenje u službeni stan stječe zaključivanjem ugovora o zakupu stana, što ovdje nije slučaj. Nadalje da iz Rješenja Komande garnizona proizilazi da je stan ustupljen apelantu, čime je skinut sa evidencije jer je stambeno zbrinut, te da je to Rješenje doneseno na temelju članka 59. Pravilnika o stanovima JNA (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a koji se primjenjuje u skladu sa uvjetima iz članka 58. Pravilnika, što ukazuje da se ne radi o službenom stanu, budući se ta odredba ne odnosi na službene stanove. Odgovarajući dalje na prigovore tužene, Općinski sud je naveo da nije imao razloga sumnjati u valjanost Rješenja Komande garnizona koje je apelant dostavio u originalu, a što nema klauzulu pravosnažnosti ne znači da je i uložen prigovor, te da apelant zbog toga ne bi trebao trpiti posljedice. Nadalje, da je u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu, koji je vođen radi povrata spornog stana odbijen zahtjev apelanta, po mišljenju Općinskog suda nije od značaja za ovaj postupak. Vezano za prigovor tužene u pogledu preinake tužbenog zahtjeva, budući je isti preinačen i pravno i činjenično, Općinski sud je naveo da se tužena upustila u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, te da je stoga i taj prigovor neutemeljen, kao i prigovor zastare kada se imaju u vidu period rata i neposredne ratne opasnosti i propisi kojim je regulirana problematika prodaje društvenih stanova.
5. Općinski sud je zaključio da je status spornog stana reguliran Zakonom o stambenom osiguranju u JNA («Službeni list SFRJ», broj 84/90), Zakonom o sredstvima i financiranju JNA («Službeni list SFRJ», broj 53/84 i 57/80), Pravilnikom, te Pravilnikom o otkupu stanova iz stambenog fonda JNA («Službeni Vojni list» broj, 10/91), te budući da apelant nije platio niti jednu ratu za otkup spornog stana, ima pravni interes po ovom tužbenom zahtjevu sukladno članku 2. Pravilnika o otkupu stanova iz stambenog fonda JNA.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-19/04 od 31. ožujka 2005. godine, koja je povrđena Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-875/05 od 31. listopada 2006. godine, preinačena je Presuda Općinskog suda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kao neutemeljen. Kantonalni sud je obvezao apelanta na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 640,00 KM. U obrazloženju Presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primjenio materijalno pravo. Ovo iz razloga što je na tako utvrđeno činjenično stanje trebao primjeniti Zakon o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02) kao lex specialis kojim je reguliran otkup stanova koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva obrane. Budući da apelant nije zaključio ugovor o otkupu stana na temelju Zakona o stambenom osiguranju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koji oni koriste («Službeni list SFRJ», broj 84/90), to se nisu mogle primjeniti odredbe čl. 39b, 39c, 39d i 39 e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). S tim u svezi Kantonalni sud je naveo da tužena po principu automatizma nije obvezna zaključiti ugovor o otkupu sa apelantom. Nadalje, Kantonalni sud je konstatirao da je sukladno članku 15. stavak 1. Zakona o prodaji stanova, prodaja stanova u nadležnosti Federalnog ministarstva obrane, te da je pravo na kupovinu stana regulirano odredbama čl. 7, 8, 8a. i 8b. istog zakona, kojim je propisano da pravo na kupovinu stana ima nositelj stanarskog prava koji je stan napustio između 30. travnja 1991. i 4. travnja 1998. godine, odmah nakon vraćanja u posjed, a najkasnije u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed. Budući da apelant nije niti nositelj stanarskog prava, niti je stan vratio u posjed, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema pravo na otkup stana.
7. Apelant u apelaciji navodi «Mislim da sam zakinut na jedno od osnovnih prava a to je pravo na vlastiti dom». Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant dalje navodi da trenutačno živi u Republici Hrvatskoj u kući koja mu je data na korištenje, da se u njegovom slučaju ne primjenjuje Anex 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kada još uvijek ne može da se vrati u svoj dom, odnosno u sporni stan.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Evropske konvencije. U svezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, da li poduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
11. U cilju donošenja zaključka u svezi sa pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelantovim domom, Ustavni sud je pošao od svog stava da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna točka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) u cilju vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). Ustavni sud smatra prethodni stav primjenjiv na apelantov slučaj budući je apelant napustio sporni stan u svezi sa ratnim sukobom u Bosni i Hercegovini. Nadalje, prilikom utvrđivanja da li je sporni stan apelantov dom, Ustavni sud je pošao od činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima da je apelant u spornom stanu faktički živio kontinuirano od dana donošenja Rješenja Komande garnizona, 27. ožujka 1992. godine do 15. travnja 1993. godine, da je apelant evidentiran kao potrošač električne energije u periodu od 1992. do 1995. godine, da je dijete koje je dobio prijavio na adresi spornog stana. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
12. Ustavni sud mora, nadalje ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova predstavlja «miješanje» u apelantovo pravo na «dom». Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta u pravnoj stvari radi otkupa spornog stana, budući je utvrdio da apelant nije zaključio ugovor o otkupu stana sukladno Zakonu o stambenom osiguranju u JNA i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koji oni koriste, te da se iz tog razloga nisu mogle primjeniti odredbe čl. 39b, 39c, 39d i 39 e Zakona o prodaji stanova, kojim odredbama je reguliran način prodaje stanova za koje je zaključen ugovor o otkupu stana. Nadalje, da je Kantonalni sud zaključio da apelant nema pravo na otkup stana jer je utvrdio da nije niti nositelj stanarskog prava, niti je u posjedu stana, koje uvjete je za otkup spornog stana sukladno čl. 7, 8, 8a. i 8b. Zakona o prodaji stanova trebao ispuniti. S tim u svezi Ustavni sud zaključuje da je tužbeni zahtjev apelanta bio usmjeren u prethodnom postupku na utvrđivanje statusa nositelja stanarskog prava, a u ponovnom postupku isključivo na otkup spornog stana, u kojem nije uspio dokazati da ima pravo na otkup spornog stana. Ustavni sud naglašava da je u prethodnom stavu ove odluke zaključio da se sporni stan može smatrati apelantovim domom posebno u smislu stava o pravima osoba koje su svoje stanove napustili usljed ratnih dejstava na povrat stanova. Kako se u konkretnom postupku ne radi o povratu stana nego o postupku po zahtjevu za ostvarenje prava na otkup spornog stana Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma.
13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, zbog čega je apleacija očito (prima facie) neutemeljena.
14 Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović