Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-643/07 (F. B.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-643/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broja AP-643/07, rješavajući apelaciju Fahrudina Brčaninovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Brčaninovićapodnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.972/05 od 11. siječnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama, broj P-420/98 od 19.travnja 2005. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Fahrudin Brčaninović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 19. veljače 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu Kantonalni sud), broj Gž.972/05 od 11. siječnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-420/98 od 19.travnja 2005. godine. Apelant je 15. listopada 2007. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Apelant je kao kupac zaključio kupoprodajni ugovor, broj Ov-1502/98 od 28. srpanja 1998. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) sa Brčanović Husom kao prodavateljem (u daljnjem tekstu:prodavatelj) nekretnina, odnosno ¼ idealnog dijela nekretnina i to: na parceli označenoj kao k.č. br.3383 njiva IV klase zv.»Litva» u površini od 1476 m2 i njiva V klase u površini od 1456 m2, na parceli označenoj kao k.č. br. 3384 (stari premjer 64/3) šuma IV klase zv.»Litve» u površini od 443 m2 i na parceli označenoj kao k.č. br. 3385 (stari premjer 64/2), njiva V klase zv. «Litve» u površini od 4860 m2, sve upisane u Posjedovni list br.281 KO Živinice Grad i upisane u zemljišno-knjižni uložak broj 61 KO Viša Gornja (u daljnjem tekstu: nekretnine). Kupoprodajna cijena po spornom ugovoru iznosila je 6.000, DM.
3. Tužitelji, Brčanović Pembe, Brčanović Abdulah, Brčanović Pašan, Brčanović Sejfulah, uža rodbina prodavatelja, (u daljnjem tekstu: tužitelji) 17. kolovoza 1998. godine, protiv apelanta i prodavatelja pokrenuli su parnični postupak radi utvrđenja ništavosti spornog ugovora, iz razloga što prodavatelj u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje.
4. Presudom broj P-420/98 od 19. travnja 2005. godine, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjeva tužitelja, odnosno utvrdio je da je sporni ugovor ništav i obvezao apelanta i prodavatelja da solidarno tužiteljima isplate naknadu na ime parničnih troškova. U obrazloženju svoje Presude Općinski sud je naveo da je u postupku proveo dokaze koje su predlagale parnične stranke, između ostalog, da je izvršio uvid u sporni ugovor, odredio vještačenje po vještaku neuropsihijatru i saslušao svjedoke i vještaka neuropsihijatra. Iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizilazi da je vještak pregledao i ispitao prodavatelja, 28. siječnja 2004. godine, nakon čega je konstatirao da je alkoholiziran, nedistanciran, arogantan, koprolaličan, amoralan, da su prisutne fiks ideje i paranoidni stavovi. Nadalje da su u dimenziji ličnosti prisutne posljedice dugotrajne ovisnosti o alkoholu, da bez obzira što u vrijeme zaključivanja spornog ugovora nije poznata koncentracija alkohola, da to nije nužno u ovakvim predmetima, te da to stanje u kojem je prodavatelj potpisao ugovor nije rezultat trenutačnog stanja, nego stanje kroničnog alkoholizma. Općinski sud je naveo da je vještak zaključio da prodavatelj u vrijeme zaključivanja spornog ugovora nije imao očuvanu sposobnost za rasuđivanje, odnosno nije bio poslovno sposoban, da ta poslovna nesposobnost konstantno traje, te da je predložio sudu da se prodavatelju oduzme poslovna sposobnost u posebnom postupku. Nadalje, da je Centar za socijalni rad Živinice, svojim Rješenjem broj 01/151-A/04 od 23. lipnja 2004. godine prodavatelju postavio suprugu kao staratelja, da je izvršeno dopunsko vještačenje vještaka neuropsihijatra 2.ožujka 2005. godine u kojem je vještak neuropsihijatar ostao kod svog nalaza. Iz nalaza dopunskog vještačenja proizilazi da je vještak neuropsihijatar posebno obrazložio ukaznu kontradiktornost od strane apelanta, da je prodavatelj bio aktivna vojna osoba koja je sada po nalazu vještaka poslovno nesposobna, u smislu da se vjerojatno radilo o administrativnom prividu odnosno nekom nepisanom pravilu da se vojnička populacija koja nosi zasluge iz rata što duže zadrže u vojsi. Nadalje, Općinski sud je naveo da je saslušao veći broj svjedoka, iz čijih iskaza proizilazi da je prodavatelj dugogodišnji alkoholičar, da je lošeg zdravstvenog stanja, da pokazuje znake mentalne nesređenosti, da je psihički bolestan. Nakon provedenog postupka dokazivanja, Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra u cjelosti, te da je sukladno članku 56. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94), koji propisuje obveznu poslovnu sposobnost pri zaključivanju ugovora, a koju sposobnost prodavatelj nije imo pri zaključivanju spornog ugovora, odlučio udovoljiti tužbenom zahtjevu. Nadalje, Općinski sud je zaključio da je člankom 103. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ništav onaj ugovor koji je protivan ustavu, prinudnim propisima i moralu, da se sukladno čl.109.i 110. istog zakona na ništavost pazi po službenoj dužnost, da na ništavost može ukazati svaka zainteresirana osoba i da se pravo isticanja ništavosti ne gasi. S tim u svezi Općinski sud je naveo da je neutemeljen prigovor apelanta da tužitelju nemaju aktivnu legitimaciju, jer su tužitelji majka i braća prodavatelja, kao i da je prigovor zastare, također neutemeljen jer su tužitelji tražili poništenje spornog ugovora iz razloga apsolutne ništavosti, a ne relativne.
5. Odlučujući po žalbi, Kantonalni sud Presudom, broj Gž.972/05 od 11. siječnja 2007. godine, odbio je žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud sukladno čl.103.109 i 110., a u svezi sa čl.56. ZOO, pravilno zaključio da je sporni ugovor ništav, budući ga je zaključio prodavatelj koji u vrijeme zaključenja ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje, odnosno nije imao poslovnu sposobnost. Kantonalni sud je apelantove žalbene navode da je nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra proturječan, nejasan, nepotpun, da vještak nije mogao utvrditi koncentraciju alkohola kod prodavatelja u vrijeme zaključenja ugovora, ocijenio kao neutemeljene, budući vještak to niti je mogao utvrđivati niti je utvrđivao, nego je utvrđivao da li je prodavatelj bio u stanju da shvati značaj spornog ugovora. Navode apelanta u pogledu novog vještačenja, Kantonalni sud je odbio, budući da apelant to nije niti predlagao. Vezano za nedostatak pravnog interesa na strani tužitelja, Kantonalni sud je u cjelosti podržao stav prvostupanjskog suda, a žalbene navode u pogledu nemogućnosti upisa promjena u katastarskom operatu na temelju prvostupanjske presude, Kantonalni sud je ocijenio irelevantnim, budući tužitelji to nisu postavili tužbenim zahtjevom, a to niti nije na štetu apelanta.
6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i povredu prava na na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući su redoviti sudovi, navodno, svoje odluke zasnovali na jedinom dokazu koji su imali, nalazu i mišljenje vještaka neuropsihijatra koji je vještačenje vršio nakon šest godina od dana kada je zaključen sporni ugovor. Nadalje, da nisu uzeli u obzir da prodavatelj nije bio klinički liječen, da je vodio kućanstvo, podizao kredite, da je zasnovao radni odnos 2004. godine kao poslovno sposobna osoba, da je prošao sistematski pregled prije zasnivanja radnog odnosa, te da se niko od obitelji tada nije sjetio da pokrene postupak lišavanja poslovne sposobnosti, nego da je to učinjeno nakon podnošenja tužbe u ovom parničnom postupku. Nadalje, apelant smatra da su tužitelji u više navrata preinačili tužbeni zahtjev, kada bi utvrdili da je onaj prethodni nutemeljen, da su sudovi odlučili samo o poništavanju spornog ugovora, te da nisu odlučili o posljedicama u smislu članka 104. ZOO, budući su one različite za savjesne i nesavjesne ugovorne strane. Naime, apelant smatra da je pošteno i savjesno zaključio sporni ugovor, da se na temelju tog ugovora uknjižio kao vlasnik nekretnina, koje je prije donošenja prvostupanjske presude prodao trećim osobama, da su te treće osobe u posjedu tih nekretnina i da su upisani kao vlasnici. U dopuni apelacije apelant ističe da je prodavatelj obmanuo apelanta kod zaključivanja spornog ugovora.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obveza, budući su tužitelji pokrenuli parnični postupak radi utvrđivanja ništavosti spornog ugovora na temelju kojeg je apelant kupio nekretnine. Stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.
10. U svezi sa apelantovim navodima u svezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Eropskog suda za i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije , Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
11. U konkretnom slučaju, Općinski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu, odnosno utvrdio je da je sporni ugovor ništav, iz razloga što prodavatelj nije imao poslovnu sposobnost u vrijeme zaključenja ugovora. Ustavni sud smatra da su Općinski odnosno Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje, u smislu da budući je vješatačenjem utvrđeno da prodavatelj u trenutku zaključenja spornog ugovora nije mogao shvatiti značaj ugovora, odnosno da nije imao poslovnu sposobnost, valjalo je odlučiti da se radi o ništavom ugovoru, sukladno čl.103.109 i 110., a u svezi sa čl.56. ZOO. Vezano za navode apelanta se presudom odlučilo samo o ništavosti spornog ugovora, a ne i posljedicama, te da Općinski sud nije postupio u smislu članka 104. ZOO, koje navode je apelant iznosio i u žalbi, po mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je također jasno i nedvosmisleno obrazložio u smislu da su tužitelji postavili tužbeni zahtjev samo radi utvrđenja, te da je Općinski sud postupao u okviru tužbenog zahtjeva. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi da je primjena zakona bila proizvoljna, odnosno da je osporenim odlukama došlo do povrede ili zanemarivanja apelantovih ustavnih prava.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na navodima o pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović