Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-985/07 (S. S.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Revizija
  • Član porodičnog domaćinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-985/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-985/07 rješavajući apelaciju Seada Selimovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Selimovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001375 od 11. siječnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 2. travnja 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev- 06-001375 od 11. siječnja 2007. godine. Apelant je 2. listopada 2007.godine dostavio dopunu apelacije.

2. Apelant je osporio rješenje Vrhovnog suda koje je doneseno u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, broj AP-1505/06 od 20. listopada 2006. godine. (u daljnjem tekstu: Odluka Ustavnog suda). Ustavni sud je ukinuo rješenje Vrhovnog suda broj Rev-262/05 od 28 veljače 2006. godine, iz razloga što je Vrhovni sud, revizijskom postupku prekoračio ovlaštenja koja ima po Zakonu o parničnom postupku u pogledu donošenja odluke o reviziji zato što je, između ostalog, revizijskom odlukom, suprotno Zakonu o parničnom postupku, utvrđivao odlučnu činjenicu.

3. Iz obrazloženja osporenog Rješenja Vrhovnog suda proizilazi da je Rješenjem Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj R-166/02 od 12. prosinca 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž- 132/04 od 23. studenog 2004. godine, za nositelja stanarskog prava na stanu u Sarajevu, u Ul. Valtera Perića broj 10, kat I, površine 169 m2, u naravi petosoban stan, sa kuhinjom i ostalim nus prostorijma (u daljnjem tekstu: sporni stan) određena predlagateljica Jasmina Selimović (u daljem tekstu: predlagateljica), a apelantu kao protivniku, naloženo je da napusti stan u roku od 15 dana. Protiv Rješenja Kantonalnog suda apelant je uložio reviziju Vrhovnom sudu sa prijedlogom da se on imenuje za nositelja stanarskog prava, a da se predlagateljica iseli iz spornog stana. Rješenjem, broj Rev-262/05 od 28 veljače 2006. godine, Vrhovni sud je djelomično uvažio reviziju apelanta, tako što je nižestepena rješenja preinačio i odredio apelanta za člana obiteljskog domaćinstva umrle Selimović Zekije, apelantove majke, kao nositelja stanarskog prava na spornom stanu. Sa drugim dijelom revizije Vrhovni sud je odbio apelanta, kao i predlagateljicu koja je u odgovoru na reviziju predložila da se revizija odbije kao neutemeljena.

4. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je to Rješenje ukinuto Odlukom Ustavnog suda kojom je usvojena apelacija predlagateljice i naloženo Vrhovnom sudu da u roku od 90 dana donese novu odluku, te da je postupajući po Odluci Ustavnog suda donio Rješenje koje je predmet ove apelacije.

5. Obrazlažući zašto apelant nije određen za nositelja stanarskog prava, Vrhovni sud je naveo da su Općinski i Kantonalni sud utvrdili da je nositelj stanarskog prava na spornom stanu bio apelantov otac, da je nakon njegove smrti 24. travnja 1998. godine, nositelj stanarskog prava bila apelantova majka, koja je umrla 22. ožujka 2000. godine, da je apelant 15. prosinca 1989 godine zaključio ugovor o korištenju stana u Sarajevu u Ul. Oteškog bataljona br. 7/IV (u daljnjem tekstu:stan u ul. Oteškog bataljona) i da se sa obitelji nastanio u tom stanu u siječnju 1998. godine, dakle u periodu dok su roditelji apelanta, nositelji stanarskog prava, bili živi. Vrhovni sud je naveo da su, imajući u vidu navedeno, Općinski i Kantonalni sud pravilno zaključili da se apelant ne može smatrati članom domaćinstva. Nadalje, da su Općinski i Kantonalni sud utvrdili da je apelant 3. svibnja 2000. godine svojoj supruzi sa kojom se razveo, dao suglasnost za prijenos stanarskog prava na stanu u Ul. Oteškog bataljona, dakle u vrijeme smrti majke, nositeljice stanarskog prava, apelant je još bio nositelj stanarskog prava na stanu u Ul. Oteškog bataljona. Vrhovni sud je zaključio da, budući je utvrđeno da je apelant u trenutku smrti roditelja, odnosno nositelja stanarskog prava, bio nositelj stanarskog prava na stanu u Ul. Oteškog bataljona, to je sukladno članku 12. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH» br. 14/84, 13/89, 36/89 i 2/93, te «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98 i 19/99), kojom je propisano da osoba može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu, reviziju apelanta odbio.

6. Obrazlažući zašto je predlagateljica određena za nositelja stanarskog prava, Vrhovni sud je naveo da su Općinski i Kantonalni sud utvrdili da je predlagateljica, sa obitelji, do 1992. godine živjela u spornom stanu, da je nakon izbijanja rata otišla u Republiku Hrvatsku, a u Bosnu i Hercegovinu se vratila 1996. godine, te da nije izgubila status člana obiteljskog domaćinstva useljenjem u stan u Ul. Grbavička br. 14. Naime taj stan predlagateljica je koristila na temelju Rješenja o korištenju stana od 19.veljače. 1997. godine, koje je u međuvremeno poništeno na temelju Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Vrhovni sud je zaključio da je predlagateljica izgubila stanarsko pravo na tom stanu, ali joj je vraćena pravna pozicija člana obiteljskog domaćinstva u spornom stanu, zbog čega je određena nositeljem stanarskog prava na spornom stanu. Vezano za navode revizije da je apelant cijelo vrijeme stanovao sa svojom majkom, te da je samo formalno bio nositelj stanarskog prava na drugom stanu, a da je predlagateljica vlasnica kuće koju je kupila 1996. godine, stana u Zagrebu i poslovnog prostora na Ciglanama u Sarajevu, Vrhovni sud je ocijenio kao irelevantne u ovom postupku.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda proizvoljna i suprotna svojoj dosadašnjoj praksi, budući da nije uzeta u obzir činjenica da je apelant prestao živjeti i trajno koristi stan u ul. Oteškog bataljona, još 1992. godine, čime je po sili zakona izgubio status nositelja stanarskog prava, da je ponovo Vrhovni sud prekoračio svoja ovlaštenja, kada je vodio postupak o određivanju člana obiteljskog domaćinstva, a nije odredio člana obiteljskog domaćinstva i da je na taj način pogrešno primjenio materijalno pravo. Nadalje apelant smatra da je i u postupku pred Ustavnim sudom povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka, kada Ustavni sud nije uzeo u obzir njegov odgovor u postupku koji je prethodio Odluci Ustavnog suda, te da je predmet uzet u rad u roku od 4 mjeseca od dana kada je zaprimljen, a na Odluku Ustavnog suda se čeka u prosjeku od oko 15 mjeseci. Povredu prava na dom, apelant nalazi u u činjenici da je sa roditeljima koji su bili nositelji stanarskog prava živio u zajdničkom domaćinstvu od 1992. godine do njihove smrti i da je sporni stan predstavljao njegov dom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog, navodno, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Eropskog suda za i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

11. Ustavni sud, prije svega, uočava, da je Odlukom Ustavnog suda ,između ostalog, utvrđeno da je Vrhovni sud u prethodnom revizijskom postupku odlučio mimo svoje revizijske nadležnosti. Ovo iz razloga što je utvrđivao činjenice na temelju kojih je odredio apelanta za nositelja stanarskog prava, čime je postupio suprotno članku 240. stavak 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03, 73/05 i 19/06), kojim je propisano da je zabranjena revizija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vezano za navode apelanta da je Vrhovni sud ponovo prekoračio revizijsku nadležnost, Ustavni sud konstatira da Vrhovni sud u ponovljenom revizijskom postupku nije utvrđivao činjenično stanje, nego je ispitivao da li su povrijeđene odredbe materijalnog i procesnog prava. Vrhovni sud je prihvatio činjenice kao pravilno utvrđene, kao i zaključke Kantonalnog i Općinskog suda, te odlučio odbiti reviziju. U svezi navedenog Ustavni sud nalazi da su ovi navodi apelanta neutemeljeni.

12. Ustavni sud zaključuje da iz obrazloženja osporenog Rješenja Vrhovnog suda prizilaze jasni i nedvosmisleni razlozi odbijanja revizije. Naime, budući je apelant bio nositelj stanarskog prava na stanu u Ul. Oteškog bataljona u momentu smrti nositelja stanarskog prava, to je sukladno članku 12. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, zaključeno da apelant ne može biti određen nositeljem stanarskog prava. Također je, po mišljenju Ustavnog suda, vrlo jasno obrazloženo zašto je predlagateljica određena za nositelja stanarskog prava na spornom stanu, budući je, ukidanjem Rješenja o korištenju stana, u ul. Grbavička br. 14, ponovo stekla pravnu poziciju člana obiteljskog domaćinstva. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude ne proizilazi da je primjena zakona bila proizvoljna, odnosno da je osporenom odlukom došlo do povrede ili zanemarivanja apelantovih ustavnih prava.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Nadalje apelant smatra da su osporenom odlukom povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.f) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 8. Evropske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda o kršenju prava na dom, imovinu i nediskriminaciju zasniva se na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je obrazloženje u svezi sa ovim navodima apelanta dao u prethodnim točkama u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, zbog čega smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na poštivanje doma, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju. Stoga budući da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava iz članka II/3.f) i k) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović