Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-297/07 (Đ.R.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-297/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 297/07, rješavajući apelaciju Đ. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đ. R., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-

904/05 od 26. septembra 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž:1035/04 od 21. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đ.R. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Alija Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 15. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-904/05 od 26. septembra 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:1035/04 od 21. aprila 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: prvostepeni sud) broj P-687/02-I od 26. jula 2004. godine, izmijenjene su pravosnažne presude Opštinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P. 1430/78 od 11. oktobra 1978. godine i P-1127/83 od 21. maja 1984. godine tako što su Društvo za osiguranje „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo, filijala Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i GIK „Hidrogradnja“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi), obavezani da apelantici solidarno isplaćuju novčanu naknadu u vidu rente u iznosima izraženim u KM, za periode počev od 16. oktobra 1986. godine pa do 31. marta 1992. godine, pobliže navedeno u izreci presude, zatim za period počev od 1. januara 1997. godine i daljnje periode u iznosima precizno navedenim u izreci presude, te da joj od 1. januara 2004. godine pa ubuduće mjesečno plaćaju iznos od 33,50 KM, dok se okolnosti ne izmijene . Tuženi su obavezani da dospjele mjesečne obroke rente isplate odjednom, a buduće obroke svakog mjeseca unaprijed, a najkasnije do 10. u mjesecu, uz zateznu kamatu na dospjele mjesečne iznose, te na buduće obroke novčane rente kako je određeno u izreci presude. Također, tuženici su obavezani da solidarno naknade apelantici troškove postupka. Apelantica je odbijena sa viškom postavljenog tužbenog zahtjeva.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelantica u tužbi podnesenoj 16. oktobra 1986. godine i preciziranom tužbenom zahtjevu navela da je njen sin bio zaposlen kod drugotuženog do 28. juna 1976. godine, kada je smrtno stradao na gradilištu u Čapljini, te da je isti apelanticu izdržavao do svoje smrti. Također je navedeno da je apelantica pokrenula parnični postupak radi naknade štete uslijed smrti sina u kojem je tadašnji Opštinski sud, pravosnažnom presudom broj P.1430/78 od 11. oktobra 1978. godine, tužene obavezao da solidarno plaćaju apelantici mjesečnu rentu počev od 28. juna 1977. godine. Nakon toga, iznos novčane naknade na ime rente je povećan pravosnažnim presudama istog suda P- 1780/80 od 21. maja 1980. godine i P.1127/83 od 21. maja 1984. godine. S obzirom da su se izmijenile okolnosti koje su utjecale na visinu dosuđene rente, apelantica je, podnesenom tužbom od 16. oktobra 1986. godine, te konačno preciziranim tužbenim zahtjevu tražila da sud obaveže oba tuženike da joj solidarno plaćaju novčanu naknadu u vidu rente u iznosima i za periode naznačene u preciziranom tužbenom zahtjevu.

4. Prvostepeni sud je prilikom odlučivanja o visini novčane naknade u vidu rente, proveo dokazni postupak, te je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da se ranijim odlukama čije se izmjene traže utvrđeno da se radi o podijeljenoj odgovornosti tuženika i nastradalog apelanticinog sina u omjeru od 70:30, odnosno da je nastradali doprinio nastanku štetnog događaje u procentu od 30%, da se apelanticin sin za života brinuo o izdržavanju apelantice kao majke, te da apelantica pored sina koji je poginuo ima još djece koji se brinu o njenom izdržavanju. Također je utvrđeno da su ranijim odlukama suda tuženi obavezani na plaćanje apelantici rente zbog smrti člana porodice. Nadalje, prvostepeni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrdio visinu visinu ličnih dohodaka za PK radnika na istim ili sličnim poslovima na kojima je radio nastradali apelanticin sin, te preračunom iz YU dinara u KM, utvrdio da bi njegova mjesečna plata za vremenski period od 1986. do 20003. godine, dakle za period za koji je apelantica i tražila isplatu rente, iznosila od 126,00 KM do 319,00 KM. Nadalje, sud je utvrdio da apelanticin sin, da je živ, od svojih mjesečnih plaća ne bi mogao izdvajati više od 15% za apelanticino izdržavanje, a ne 50% kako je apelantica tražila. Na osnovu navedenog, sud je dosudio apelantici rentu, kako je navedeno u izreci presude, na način što je uzeo prosječne plaće za svaki mjesec koje bi ostvario nastradali sin apelantice. Zatim je taj iznos umanjio za 30% shodno njegovom doprinosu štetnom događaju, te od tako dobijenog iznosa utvrdio 15% koji bi pripadao apelantici mjesečno, a apelanticu sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog odbio.

5. Odlučujući o žalbama apelantice i tuženih, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž:1035/04 od 21. aprila 2005. godine kojom je žalbe uvažio, te preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu novčane rente od 16. oktobra 1986. godine do 31. marta 1992. godine, tako što je obavezao tuženike da apelantici solidarno isplate novčanu naknadu u vidu rente u iznosima i za periode pobliže navedene u izreci presude preračunate u važeću valutu izraženu u KM, te u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. U preostalom dijelu, žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je utvrdio da žalbe tuženih osnovano ukazuju da je prilikom utvrđivanja rente za period od podnošenja tužbe, odnosno od 16. oktobra 1986. godine, pa do 31. marta 1992. godine, trebalo primijeniti načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBIH“ broj 2/92 i 13/93 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), te prinudne propise o novčanom sistemu, odnosno Zakon o novcu („Službeni list RBIH“ br. 8/92 i 13/94), Zakon o promjeni vrijednosti dinara („Službeni list RBiH“ br. 16/94 i 33/94) i Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, kojim je izvršena konverzija BH dinara u KM. Naime, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj obavezi, te da su tuženici dužni platiti onoliko koliko je ta obaveza iznosila u vrijeme kada je nastala. Primjenom navedenih propisa, sud je utvrdio iznose plata koje bi apelanticin sin primao u periodu od 16. oktobra 1986. godine do 31. marta 1992. godine da je živ, te je nakon umanjenja tih iznosa za njegov doprinos štetnom događaju od 30%, pa potom utvrđivanjem visine njegovog doprinosa izdržavanju apelantice od 15%, dobio iznose naznačene u izreci presude.

7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantice protiv drugostepene presude, donio presudu broj Rev-904/05 od 26. septembra 2006. godine kojom je reviziju odbio. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud utvrdio da je drugostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 394. ZOO, kada je prvostepenu presudu preinačio tako što je visinu zahtjeva u periodu za koji se traži izmjena odluke o visini rente utvrdio u skladu sa tom zakonskom odredbom, te odredbama Zakona o novcu, Zakona o promjeni vrijednosti dinara i Zakona o centralnoj banci BiH, odnosno kada je izvršio konverziju BH dinara u KM. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je načelom monetarnog nominalizma, propisanim članom 394. ZOO, isključena odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca i da je u slučaju inflacije dužnik dužan isplatiti određenu svotu novca i to onaj broj novčanih jedinica na koje obaveza glasi, te da ako dođe do promjene u novčanom sistemu, povjerilac ne može osnovano zahtijevati ispunjenje određene novčane obaveze koja se ne može izraziti ni kao najmanja novčana jedinica važećeg novčanog sistema. S obzirom da je u BiH došlo do izmjene novčanog sistema, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je u skladu sa naprijed navedenim zakonskim propisima uz primjenu člana 394. ZOO izvršio preračun potraživanja apelantice u novčanu jedinicu koja je u upotrebi u novčanom sistemu BiH. Utvrđujući da se vrijednost apelanticinog tužbenog zahtjeva, kada se izvrši preračun ne može izraziti ni najmanjim novčanim jedinicama novčanog sistema BiH, Vrhovni sud je zaključio da je apelanticin zahtjev za isplatu rente za period od 1. aprila 1992. godine do 1. januara 1997. godine, trebalo odbiti iz navedenih razloga, a ne onih koje su dali nižestepeni sudovi. Međutim, s obzirom da je zahtjev u tom dijelu svakako odbijen, Vrhovni sud je odlučio da drugostepnu presudu ostavi neizmijenjenu. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da je iz navedenih razloga apelanticin zahtjev trebalo odbiti i za period od 16. oktobra 1986. godine do 31. marta 1992. godine, ali da se po principu zabrane refomatio in peius, na štetu apelantice odluka ne može mijenjati, pa je u tom dijelu presudu ostavio neizmjenjenu.

8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici što je Vrhovni sud, po njenom mišljenju, proizvoljno primjenio odredbe ZOO, kada joj nije dosudio rentu za period od 1. aprila 1992. godine do 1. januara 1997. godine. S tim u vezi, apelantica navodi da ju je poginuli sin izdržavao, te da ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja, navodeći da se navedena šteta nadoknađuje plaćanjem novčanog iznosa u vidu rente (član194. ZOO). Također, apelantica navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom člana 394. ZOO kojim je revalorizovana vrijednost rente i time značajno umanjeni njeni iznosi. U tom smislu apelantica ukazuje da je tačan zaključak Vrhovnog suda da je shodno članu 394. ZOO, kad se radi o novčanom dugu, dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi. Međutim, apelantica ukazuje da u konkretnom slučaju, do donošenja pobijane odluke nije bilo ni utvrđeno kolika je obaveza dužnika, pa se samim tim, po njenom mišljenju, nije znalo koji je broj novčanih jedinica tuženi dužan isplatiti. Naime, apelantica smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je zbog promjene novčanog sistema u BiH trebalo izvršiti preračun potraživanja apelantice kroz institute denominacije valute i promjene valute, te navodi da joj je trebala biti dosuđena renta vezivanjem iznosa rente za njemačku marku. Na kraju apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da se vrijednost apelnticinog potraživanja, kada se izvrši preračun potraživanja, ne može izraziti ni kao najmanja novčana jedinica novčanog sistema BiH koji je u upotrebi. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelanicine prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelantica ponovo postavila u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelantica također smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović