Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-312/07 (Z. L.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-312/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 312/07, rješavajući apelaciju Zinete Lagumdžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zinete Lagumdžije podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-146/05 od 15. novembra 2006 godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj RS-738/03 od 10. decembra 2004 godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zineta Lagumdžija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnijela je 15. januara 2007 godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-146/05 od 15. novembra 2006 godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-738/03 od 10. decembra 2004 godine.

2. Apelantica je, 1. septembra 2003. godine, podnijela tužbu protiv Unskosanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU „Gimnazija“ Cazin (u daljnjem tekstu: drugotuženi), sa postavljenim tužbenim zahtjevom da sud tužene obaveže da joj na ime neisplaćenih plata u periodu od jula 1994. godine do decembra 1995. godine, isplate iznos od 3.025,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Presudom Općinskog suda broj RS-738/03 od 10. decembra 2004 godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Rsž-146/05 od 15. novembra 2006 godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kao neosnovan. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog neosnovan, budući da drugotuženi ima svojstvo pravnog lica u skladu sa Zakonom o javnim ustanovama, te da radnici sva prava iz radnog odnosa ostvaruju u okviru javne ustanove. Stoga, Općinski sud je zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. S bzirom na nedostatak pasivne legitimacije prvotuženog, Općinski sud je naveo da samim tim ne može postojati ni njegova solidarna odgovornost, supsidijarna odgovornost, položaj jemca, vanugovorna odgovornost za štetu čak ni u vidu neosnovanog bogaćenja, jer se u konkretnbom slučaju radi o potraživanjima plaće.

4. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelantica u utuženom periodu bila u radnom odnosu kod drugotuženog koji je, 6. jula 2003 godine, izdao potvrdu odnosno pregled visine neisplaćenog ličnog dohotka. Međutim, po mišljenju suda, ove isprave predstavljaju samo potvrdu o činjenici o kojoj drugotuženi kao poslodavac vodi evedenciju, pa takvi podaci nemaju karakter izjave o priznanju duga. Kako je zadnje potraživanje iz tužbe tj. iznos plaće za decembar 1995. godine, dospjelo za isplatu 1. juna 1996 godine, a imajući u vidu da je apelantica tužbu podnijela 1. septembra 2003. godine, to je od dana dospjelosti zadnjeg potraživanja do podnošenja tužbe protekao rok od tri godine, što je prema članu 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članu

106. Zakona o radu. Stoga je prvostepeni sud prigovor zastare usvojio i u tom dijelu odbio tužbene zahtjeve.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da u cijelosti prihvata stav prvostepenog suda, zaključivši da su u konkretnom slučaju dosljedno primijenjene relevantne odredbe ZOO i Zakona o radu.

6. Apelantica smatra da joj je pobijanom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i da je diskriminisana u odnosu na druge medicinske radnike i radnike pravosuđa u Unsko-sanskom kantonu, kojima su općinski sudovi na području Unsko-sanskog kantona dosudili isplatu neisplaćenih - ratnih plata, ukazujući na 34 predmeta koja su vođena pred Općinskim i Kantonalnim sudom i u kojima je udovoljeno tužbenim zahtjevima radi isplate ratnih plaća. Kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što je, po njenom mišljenju, prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo pozivajući se paušalno na odredbu člana 387. ZOO, a ovo izrazloga što prvotuženi Unsko sanski kanton nije doznačio poslodavcu - prvotuženom sredstva za isplatu plata već ih utrošio u druge svrhe. Apelantica smatra da je sud trebao primjeniti odredbu člana 209. i 210. ZOO, jer je neosnovano bogaćenje osnov za traženje naknade štete od strane oštećenika i nakon zastarjelosti prava da zahtjeva naknadu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u odluci broj AP 2186/06 ( vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 19. aprila 2007. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelantice, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su redovni sudovi utvrdili da je od dana dospjelosti zadnjeg potraživanja do podnošenja tužbe protekao rok od tri godine, što prema odredbama članova

372. ZOO i 106. Zakona o radu, predstavlja apsolutni rok zastare. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da odlukama kojima su odbijeni tužbeni zatjevi tužiteljica kako su to sudovi učinili, nije povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da, s obzirom da se navodi apelantica o povredi prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, da stoga, nisu povrijeđena ni apelanticina prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Također, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice i nepostojanje relevantinh dokaza ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 2186/06 od 19. aprila 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

12. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama sa kojima bi apelantica bila zadovoljna, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Također, apelantica navodi da je diskriminisana i u vezi sa pravom iz člana 7. Međunarodnog pakta (uživanje povoljnih uslova rada) jer je stavljena u nejednak položaj u odnosu na druge medicinske radnike i na uposlenike iz pravosuđa u čijim predmetima su redovni sudovi usvajali tužbene zahtjeve isplate ratnih plaća. Međutim, Ustavni sud ponovo zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda, Ustavnom sudu nije dostavila niti jedan dokaz da je drugom radniku i/ili radnicima istog poslodavca, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, stavljen u povoljniji položaj u odnosu na apelanticin položaj a u vezi sa pravima koja su utvrđivana u konkretnom postupku.

14. Imajući u vidu navedeno, a budući da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji prima facie mogu opravdati njene navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa povredom prava na uživanje povoljnih uslova rada iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-312/07 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio