Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-440/07 (B. P.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-440/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 440/07, rješavajući apelaciju Brankice Pantović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brankice Pantović podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 142/05 od 7. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brankica Pantović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Radovan Stamenić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 26. januara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-142/05 od 7. novembra 2006. godine.

2. Onovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, postupajući po prijedlogu Draška Tušinkog (u daljnjem tekstu: predlagatelj) protiv apelantice kao protupredlagateljice, radi određivanja nosioca stanarskog prava, donio rješenje broj P-II-178/02 od 10. oktobra 2002. godine kojim je predlagatelj određen za nosioca stanarskog prava na stanu u Banja Luci, Ul. Knežopoljska broj 17, površine 58 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

3. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je, rješenjem broj Gž-35/03 od 29. juna 2004. godine, uvažio apelanticinu žabu i preinačio prvostepeno rješenje tako što je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odredio apelanticu. Predlagatelju je naloženo da se iseli iz predmetnog stana kada mu apelantica obezbijedi nužni smještaj. Predlagatelj je protiv navedenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

4. Vrhovni sud je, rješenjem broj Rev-142/05 od 7. novembra 2006. godine, reviziju predlagača uvažio, te preinačio rješenje drugostepenog suda tako što je žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepeno. Vrhovni sud je utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu rješenja Opštine Banja Luka broj 03-372-843/94 od 16. maja 1994. godine. Također, Vrhovni sud je utvrdio da je apelantica u predmetnom stanu živjela sa predlagateljem i njihovim sinom sve do 13. marta 1998. godine, kada je isti napustila, nakon što je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 13. marta 1998. godine brak između nje i predlagatelja razveden. U stanu su ostali predlagatelj i njihov sin, koji u tom stanu još žive. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da apelantica živi i radi u Njemačkoj gdje je zasnovala novu bračnu zajednicu sa osobom američkog državljanstva, koji ostvaruje primanja od 3. 000 dolara, te da predlagatelj nema stalno zaposlenje i da povremenim radom ostvaruje prihod za egzistenciju. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbu člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), te donio odluku kojom je na predmetnom stanu odredio predlagatelja za isključivog nosioca stanarskog prava.

5. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu iz čl. II/3. e),

f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno, člana 6. stav 1. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što smatra da je Vrhovni sud, pogrešnom ocjenom dokaza, pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 20. ZSO. Apelantica smatra da Vrhovni sud nije cijenio sve njene navode zbog čega je po njenom mišljenju zaključak Vrhovnog suda o odlučnim činjenicama nepravilan i nezakonit. Naime, pogrešan zaključak odnosi se na postojanje okolnosti iz člana 20. stav 1. ZSO na strani predlagača i propuštanje Vrhovnog suda da cijeni činjenicu da je predlagač u predmetnom stanu boravio samo povremeno, te da njihovog sina nakon razvoda braka izdržava samo ona.. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, po mišljenju apelantice, došlo je do miješanja u njeno pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na djelotvoran pravni lijek, te pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelantice u konkretnom slučaju, koji se odnose na pravilnost ocjene provedenih dokaza i primjene materijalnog prava, u postupku utvrđivanja nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, nakon razvoda braka, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su u postupku pred prvostepenim sudom, u smislu odredbe člana 20. stav 1. ZSO, utvrđene relevantne činjence od značaja za donošenje konačne odluke o određivanju nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud sve provedene dokaze cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je na osnovu toga izveo zaključak da su u smislu odredbe člana 20. stav 1. ZSO stambene potrebe predlagača da nastavi koristiti predmetni stan znatno veće od apelanticinih. Naime, suština obrazloženja iz odluke Vrhovnog suda, koja po mišljenju Ustavnog suda nije proizvoljna, svodi se na ocjenu tog suda da u konkretnom slučaju apelantica ne živi u predmetnom stanu, te je cijeneći potrebe članova porodičnog domaćinstva, Vrhovni sud zaključio da u skladu sa odredbom člana 20. stav 1. ZSO, za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu treba odrediti predlagatelja. Ustavni sud smatra da iz osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci razmotrio sve apelanticine žalbene prigovore i da se o njima izjasnio jasno i detaljno. Ustavni sud naročito ukazuje da u apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi s navodima o kršenju prava na poštivanje doma, prava na djelotvoran pravni lijek i prava na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protkola broj 1. uz Evropsku konvenciju, a budući da apelanticini navodi u vezi sa ovim pravima korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-440/07 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio