Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-521/07 (DOO „Nikić Kompany“ Brčko i M. N.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Odluka o kvalitetu tečnih naftnih goriva · čl. 6
- Ispravka odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva · čl. 6
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva · čl. 6
- Odluka o izmjenama odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva · čl. 6
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-521/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 521/07, rješavajući apelaciju DOO „Nikić Kompany“ Brčko i Miće Nikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „Nikić Kompany“ Brčko i Miće Nikića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Pžp-06-000151 od 20. decembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Pr-583/05-III od 14. novembra 2006. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „Nikić Kompany“ Brčko i Miće Nikića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Pžp-06-000151 od 20. decembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Pr-583/05-III od 14. novembra 2006. godine, u odnosu na odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO „Nikić Kompany“ Brčko i Mićo Nikić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 5. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Pžp-06-000151 od 20. decembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Pr-583/05-III od 14. novembra 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj Pr-583/05-III od 14. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 097-0-Pžp-06-000151 od 20. decembra 2006. godine, apelanti su oglašeni krivim što su 25. januara 2005. godine stavili u promet tečno naftno gorivo bezolovni benzin 95 BAS EN 228.2002, čiji kvalitet ne odgovara zahtjevima standarda BAS EN 228.2002 po vrijednosti sadržaja benzina, čime su počinili prekršaj iz člana 6. (prilog II) Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 27/02, 32/02, 28/04 i 16/05). Ovaj prekršaj je u odnosu na apelanta DOO „Nikić Kompany“ Brčko kažnjiv po članu 35. stav 1. u vezi sa članom 22. stav 1. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva, dok je u odnosu na apelanta Miću Nikića, kao odgovorno lice u pravnom licu, kažnjiv po članu 35. stav 3. iste Odluke. Osnovni sud je, na osnovu istih zakonskih propisa, primjenom čl. 4., 13. i 19. Zakona o prekršajima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) apelanta DOO „Nikić Kompany“ Brčko kaznio novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 KM, a apelanta Miću Nikića u iznosu od 3.000,00 KM, uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka.
3. Osnovni sud je obrazložio da je utvrdio da iz pismene dokumentacije u spisu, prije svega, izvještaja i priloga izvještaju o ispitivanju broj 103 i 103/05 DOO„ Tatić inspekt“, jasno proizlazi da kvalitet bezolovnog benzina nije u skladu sa zahtjevima kvaliteta specificiranim u standardu BAS EN 228.2002 po vrijednosti sadržaja benzina. Sud je poklonio vjeru pismenoj dokumentaciji u spisu, navodeći da ista ničim nije dovedena u sumnju, tim prije što je u toku postupka nesporno utvrđeno da apelanti nisu sačuvali svoj uzorak koji im je dat prilikom uzorkovanja, kao i da uzorak na osnovu kojeg je vršeno ispitivanje kod DOO „Tatić inspekt“ nije sačuvan nakon isteka zakonskog roka čuvanja.
4. Iz obrazloženja rješenja Apelacionog suda proizlazi da je taj sud, razmatrajući žalbene navode apelanata, utvrdio da je u toku postupka pred prvostepenim sudom branilac apelanata predlagao, a prvostepeni sud svojim rješenjima od 23. decembra 2005. godine i 22. februara 2006. godine odredio da se izvrši vještačenje nalaza DOO „Tatić inspekt“ i to putem dva vještaka geološke struke. Također je utvrđeno da su oba navedena stručnjaka dopisima obavijestili taj sud da traženo vještačenje spada isključivo u stručnu oblast vještaka tehnoloških nauka. Nakon prijema navedenih dopisa, Osnovni sud je na glavnom pretresu od 25. septembra 2006. godine, a na prijedlog branioca apelanata, zatražio od DOO „Tatić inspket“ ispitivani uzorak goriva, koji bi u bio predmet analize i vještačenja ovlaštenog inspekcijskog tijela DOO „Herkon“ iz Mostara. Međutim, DOO „Tatić inspekt“ je dopisom od 16. oktobra 2006. godine obavijestio sud da, nakon isteka roka propisanog za obavezno čuvanje iz člana 23. stav 8. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva, ne posjeduju sporni uzorak. Također, Osnovni sud je konstatovao da taj uzorak ne posjeduju ni apelanti. Utvrđujući da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na glavnom pretresu od 14. novembra 2006. godine odbio svaki daljnji prijedlog za traženo vještačenje, te svoju odluku temeljio na izvještaju DOO „Tatić inspekta“ od 26. oktobra 2005. godine kao dokaznom sredstvu, u čiju vjerodostojnost po mišljenju tog suda nema razloga sumnjati, naročito imajući u vidu ovlaštenja navedenog inspekcijskog tijela. Shodno navedenom, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je zaključio da su apelanti učinili prekršaj koji im je stavljen na teret.
5. Apelanti smatraju da su redovni sudovi u predmetnom postupku povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje jer nije udovoljeno njihovom prijedlogu da se provede dokaz nadvještačenjem nalaza DOO „Tatić inspekt“. Apelanti također ponavljaju navode koje su isticali u postupcima koji su okončani osporenim presudama, navodeći u tom smislu da su osporene presude rezultat nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelanti su u apelaciji naveli povredu prava iz člana I tačka 2. te člana II, tač. 1., 2., 3., 4., i 6. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6., 10. stav 2., 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) , kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 12. “, te čl. II/A.1., II/A.2(1).c.d. i II.A.6 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 1., 2., 7., 8., 10., 12. i 30. Uuniverzalne deklaracije o pravima čovjeka. Međutim, ove navode apelanti nisu obrazložili.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; A. Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
A.1. Pravo na pravično suđenje
8. Budući da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud prvo treba dati odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u njihovom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu navedenog člana.
9. Prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu sljedećih kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje i dva potkriterija i to obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
10. Apelanti su oglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Odluci o kvalitetu tečnih naftnih goriva. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od činjenja i kazni. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj navedenom odlukom odnosi se na sva lica koja se bave proizvodnjom i prometom tečnih naftnih goriva, dakle ima opšti karakter. S druge strane, disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine). Svrha kazne u prekršajnom postupku je sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, navedeno ponašanje je propisano kao prekršaj Odlukom o kvalitetu tečnih naftnih goriva kojom je za takvo ponašanje predviđena prekršajna sankcija. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje na zaklučak da se radi o «krivičnoj» optužbi, prije nego o disciplinskoj sankciji te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj.
11. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što, po njihovom mišljenju redovni sudovi nisu proveli nadvještačenje, te da su stoga pogrešno utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U kontekstu navedenog, cijeneći postupak u cjelini, Ustavni sud je utvrdio da iz dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da je u prvostepenom postupku proveden postupak u kojem su apelanti iznijeli svoju odbranu, te da je sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi izvedeni na glavnom pretresu, te da je apelantu data mogućnost da prisustvuje izvođenju dokaza, kao i da je prvostepeni sud svoju odluku o prekršajnoj odgovornosti apelanata zasnovao na materijalnim dokazima, prije svega na izvještaju i prilogu izvještaja DOO “Tatić inspekt“. Također, takve zaključke prvostepenog suda je u cijelosti potvrdio i Apelacioni sud, koji je u odnosu na žalbene navode apelanata da prvostepeni sud nije dozvolio vještačenje nalaza koji je proizišao iz navedenog izvještaja DOO „Tatić inspekt“, utvrdio da taj dokaz nije proveden iz razloga što niti apelanti, niti DOO „Tatić inspekt“ više nisu posjedovali uzorak goriva. Stoga je Apelacioni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio prijedlog za daljnje vještačenje i svoju odluku zasnovao na izvještaju DOO „Tatić inspekt“ i drugim materijalnim dokazima. Obrazloženje koje su u tom pogledu dali redovni sudovi, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti smatra da je na taj način došlo do kršenja Ustavom zaštićenih prava na štetu apelanata.
13. Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude dokaze ili činjenice koje bi mogle ukazati da postoji kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, a takve povrede nisu očigledne. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti kao oni koje su apelanti isticali u postupku pred redovnim sudovima, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili redovni sudovi u obrazloženjima odluka, na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
A.2. Ostali navodi
15. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na povredu njihovih ustavnih prava iz člana II/3.h), i člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2., 14. i 17. Evropske konvencije, te na povredu člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu posebno obrazložili navodno kršenje ovih prava, niti su dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da je povreda navedenih prava moguća. Stoga, Ustavni sud neće ni razmatrati navodno kršenje ovih prava.
B. Dopustivost ratione materiae
16. Ustavni sud, takođe, primjećuje da se apelanti žale na povredu prava iz čl. II/A.1., II/A.2(1).c.d. i II.A.6 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine Bosne i Hercegovine. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji jasno ukazao da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga se ovi navodi apelanata moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U vezi sa navođenjem prava sadržanih u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima Ustavni sud također podsjeća na svoju već dobro utvrđenu praksu da se prava koja su garantovana u dodatnim dokumentima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine ne mogu razmatrati samostalno, već samo u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u odnosu na ove navode ratione materiae nedopuštena u skladu s članom 16. stav 4. tačka
9. Pravila Ustavnog suda.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović