Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-55/07 (O. B.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-55/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 55/07, rješavajući apelaciju Olgice Barišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olgice Barišić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-06-000012 od 25. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Orašju broj P-

23/05 od 10. oktobra 2005. godine u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olgice Barišić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-06-000012 od 25. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Orašju broj P-

23/05 od 10. oktobra 2005. godine u dijelu kojim je dio tužbenog zahtjeva odbačen kao neblagovremen, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Olgica Barišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nove Kapele, koju zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnijela je 31. decembra 2006. godine (registrirana u upisniku za 2007. godinu) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-06-000012 od 25. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-23/05 od 10. oktobra 2005. godine.

2. Apelantica je, 23. decembra 2003. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalno Ministarstvo odbrane, Prvi gardijski zbor VF, IV Zdrug Orašje, IV gardijska motorizirana brigada (u daljnjem tekstu: tuženi), a 6. aprila 2004. godine apelantica je konačno opredijelila tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženika da je vrati na posao rasporedom na njeno ili na drugo odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njenoj struci i radnoj sposobnosti, te da obaveže tuženog da joj isplati novčanu naknadu za bolovanje počev od decembra 2002. godine do 1. aprila 2004. godine uz naknadu troškova postupka.

3. Presudom Općinskog suda broj P-23/05 od 10. oktobra 2005. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Naime, Općinski sud je zaključio da je odluka tuženog o prestanku apelantici vojne službe kod tuženog od 29. novembra 2002. godine, u cijelosti pravilna i zakonita, budući da je ista utemeljena na odredbi člana 122. stav 1. tačka 7 Zakona o radnim odnosim i plaćama službenika organa uprave, («Službene novine FBiH» broj 13/98). Naime, sud je utvrdio da je prestanak radnog odnosa apelantici uslijedio po sili zakona, zato što apelantica nije u skladu sa odredbom člana 55. Zakona o zdravstvu („Službene novine FBiH“, broj 30/97), osigurala dokaze za privremenu spriječenost za rad, odnosno da je opravdano odsustvovala sa posla i to ne samo za period od 31. oktobra 2002. godine već i određeno ranije vrijeme, budući da je bila na bolovanju od 20. januara 1999. godine. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je apelantici isplaćena novčana naknada za bolovanje zaključno sa mjesecom novembrom 2002. godine, a da je njen tužbeni zahtjev glasio na isplatu iste počev od decembra 2002. godine do 1. aprila 2004. godine, kada joj je već prestao radni odnos. Naime, Općinski sud je utvrdio da je po osnovu rješenja o prestanku radnog odnosa od 29. novembra 2002. godine, apelantica odmah odjavljena kod Zavoda MIO/PIO, a da joj je nakon toga obustavljena i isplata naknade za bolovanje, pa je njen tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

4. Kantonalni sud je, presudom broj 002-0-Gž-06-000012 od 25. oktobra 2006. godine, djelimično uvažio žalbu apelantice, te preinačio prvostepenu presudu tako da je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila vraćanje na posao odbacio kao neblagovremen, a dio kojim je tražila isplatu novčane naknade za bolovanje odbio u cijelosti kao neosnovan. Naime, utvrđujući da se u konkretnom slučaju radi o pravima iz radnog odnosa apelantice kao pripadnika oružanih snaga FBiH, Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbe članova 7. i 168. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, zaključio da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe tog Zakona i Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 33/00, 29/03 i 32/03). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o blagovremenosti tužbe. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je u tom slučaju u skladu sa odredbom člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, primjenjiva odredba člana 103. stav 3. Zakona o radu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 103. stav 3. Zakona o radu propisano da zaposlenik ima pravo da podnese tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije postavila tužbeni zahtjev radi povratka na posao u roku propisanom odredbom člana 103. stav 3. Zakona o radu, jer je imala saznanje o povredi svoga prava u januaru 2003. godine, a tužbeni zahtjev je postavila 6. aprila 2004. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da Općinski sud nije mogao raspravljati o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražila vraćanje na posao, već da je isti trebao odbaciti zbog neblagovremenosti.

5. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelantici isplaćivana naknada za bolovanje zaključno sa mjesecom novembrom 2002. godine, te da joj je radni odnos prestao zaključno sa 31. oktobrom 2002. godine. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je tuženi u cijelosti postupio prema odredbi člana 44. Zakona o zdravstvu, kojom je propisano da «osiguraniku kojem je za vrijeme privremene spriječenosti za rad prestao radni odnos, pripada naknada plaće najviše 30 dana nakon prestanka radnog odnosa.» Stoga je, Kantonalni sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Apelantica smatra da je pobijanim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. e) i i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i prava na rad iz čl. 6. i 7.a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na navode apelantice o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom smislu, apelantica smatra da je Kantonalni sud zauzeo pogrešan pravni stav jer je svoju odluku temeljio na odredbama Zakon o radu. Apelantica navodi da je u njenom slučaju trebao biti primijenjen Zakon o radnim odnosim i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Apelantica je u apelaciji u suštini ponovila svoje navode koje je isticala u postupcima koji su okončani osporenim presudama. Navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. e) i i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i prava na rad iz čl. 6. i 7.a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, apelantica temalji na tvrdnji da je stavljena u nejednak položaj u odnosu na druge uposlenike tuženog, kojima je riješen radnopravni status. Apelantica predlaže da se njena apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava na koja se poziva, te osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. Ustavni sud primjećuje da je apelantica vodila parnični postupak protiv tuženog radi povratka na posao i isplate novčane naknade za bolovanje. Apelantica se, u suštini, žali na povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud primjećuje da je predmet ipitivanja dio zahtjeva apelantice kojim je zahtjevala isplatu novčane naknade za bolovanje za period od decembra 2002. godine do 1. aprila 2004. godine , a koji je pravosnažno odbijen. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazlažući odluku dali jasne razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev apelantice odbijen, te su jasno istakli da se predmetno potraživanje apelantice odnosi na period kada ona nije bila u radnom odnosu, budući da iz rješenja tuženog od 29. novembra 2002. godine proizlazi da je apelantici radni odnos prestao po sili zakona. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Osim toga, apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od procesnih garancija u prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

13. U odnosu na tvrdnju o navodnom kršenju ostalih prava na koja se apelantica poziva, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije ponudila bilo kakve argumente kojima bi obrazložila svoju tvrdnju o kršenju ovih prava. Budući da apelantica nije učinila vjerovatnim da je povreda ovih prava moguća, Ustavni sud ove navode neće ispitivati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je, Kantonalni sud dio tužbenog zahtjeva apelantice, kojim je tražila vraćanje na posao, odbacio kao neblagovremen, jer je postavljen van roka propisanog članom 103. stav 3. Zakona o radu.

17. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povratka na posao, apelantica shodno odredbi člana 103. stav 3. Zakona o radu, propustila rok za postavljanje tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Dakle, Kantonalni sud nije raspravljao o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povratak apelantice na posao već je tužbeni zahtjev odbacio iz formalnih razloga, s obzirom da nije postavljen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno postaviti tužbeni zahtjev ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije u ovom dijelu nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremeno postavljenim tužbenim zahtjeom u dijelu u kojim je tražila povratak na posao, nije efektivno iscrpila sve pravne lijekove moguće po zakonu, pa se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-55/07 (O. B.) | Sudska praksa | Aktio