Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-494/07 (J. A.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-494/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-494/07, rješavajući apelaciju Junuza Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Junuza Alića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-37/05 od 14. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-

795/01 od 17. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Junuz Alić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Golog Brda, Općina Bugojno, kojega zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnio je 2. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-37/05 od 14. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-795/01 od 17. juna 2006. godine.

2. Apelant je, 30. oktobra 2001. godine, podnio Općinskom sudu tužbu radi ukidanja prava služnosti prolaza i prevoza. U tužbi je naveo da je vlasnik i posjednik parcele k. č. br. 1644/2 i 1644/3 iz zk.ul broj 3474 k.o Glavice ( u daljnjem tekstu: poslužne parcele), a da su R. H ( u daljnjem tekstu: prvotuženi) i S. H. ( u daljnjem tekstu: drugotuženi) vlasnici i posjednici parcela k. č br. 1644/1, 1942/5 i 1945/2 (u daljnjem tekstu: povlasne parcele). Apelant je, dalje, naveo da su tuženi dosjelošću stekli pravo služnosti prolaza i prevoza, ali da više ne postoje razlozi za postojanje navedene služnosti prolaza i prevoza jer parcela drugotuženog S. H. označena kao k.č br. 1644/1 izlazi direktno na javni put, pa je kod ovakvog stanja stvari potpuno nepotrebno da tuženi prolaze kroz dvorište apelanta odnosno da se i dalje služe stečenom služnošću prolaza i prevoza.

3. Presudom Općinskog suda broj P-795/01 od 17. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-37/05 od 14. decembra 2006. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženog R. H. U odnosu na drugotuženog S. H. tužbeni zahtjev je usvojen, ukinuto je pravo služnosti prolaza i prevoza u toku cijele godine u korist povlasnih parcela drugotuženog S. H, sve prema skici lica mjesta, pa je drugotuženi obavezan da se uzdržava korištenja te služnosti.

4. Prvostepeni sud je, polazeći od uvida na licu mjesta i drugih dokaza, zaključio da je korištenje prava služnosti u korist prvotuženog i dalje neophodna. Suprotno tome, a nakon završene identifikacije parcela na licu mjesta, koju je obavio vještak geometar, sud je utvrdio da parcela prvotuženog, označena kao k.č. broj 1641/1 iz zk.ul. broj 561 k.o Glavice, izlazi na glavni put, tako da drugotuženi više ne mora koristiti poslužne parcele apelanta za prolaz i prevoz u toku cijele godine.

5. U postupku po žalbi, Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da prvotuženi može, koristeći se povlasnim parcelama drugotuženog, doći do svojih nekretnina, te da nema potrebe koristiti poslužne parcele apelanta, pogotovo što su tuženi braća, kao i žalbeni navodi da sud nije obrazložio zbog čega je neophodno korištenje parcela apelanta. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, apelant u odnosu na prvotuženog nije dokazao da je utvrđena služnost dalje nepotrebna, te da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je odbio apelanta sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je Općinski sud ukinuo služnost prolaza i prevoza u odnosu na drugotuženog, a da odbio zahtjev u odnosu na prvotuženog, iako obojica tuženih, kako se navodi u apelaciji, imaju mogućnost da koriste nekretnine jednog od tuženih za korišćenje svojih nekretnina. Apelant navodi da prvestepena presuda ne sadrži razloge u čemu se ogleda neophodnost daljnjeg korištenja služnosti od strane drugotuženog, a te propuste je napravio i Kantonalni sud rješavajući po žalbi apelanta. Apelant predlaže da se utvrdi povreda ustavnih prava na koja se žali, kao i da se osporena presuda Kantonalnog suda poništi u dijelu u kojem je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli postupak i donijeli osporene odluke u kojima su naveli jasne i detaljne razloge kako o svojim činjeničnim utvrđenjima, tako i o svojim pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje su primijenili. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant, također, smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-494/07 (J. A.) | Sudska praksa | Aktio