Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-509/07 (Z. R.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-509/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-509/07, rješavajući apelaciju Zije Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zije Ramića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1420/05 od 28. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-795/05 od 25. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj P.335/04 od 24. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijo Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnio je 2. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1420/05 od 28. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-795/05 od 25. augusta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.335/04 od 24. marta 2005. godine.

2. Prema navodima tužbe koju je, 19. novembra 1990. godine, apelant podnio Općinskom sudu, na magistralnom putu Konjic - Sarajevo dogodila se saobraćajna nezgoda koju je, prema navodima apelanta, prouzrokovao Ilija Raić, osiguranik tadašnjeg ZOIL «Dunav» Sarajevo - Poslovna jedinica Konjic. Naime, upravljajući u pijanom stanju vozilom «Zastava 101», reg. oznake KNJ 146-10, udario je otpozadi u traktor apelanta, usljed čega je apelant zadobio tjelesne povrede u vidu višestrukog preloma lijeve noge. Po osnovu materijalne i nematerijalne štete, apelant je potraživao izgubljenu zaradu, naknadu za umanjenje opšte životne aktivnosti, pretrepljeni strah i unakaženost.

3. Punomoćnik apelanta je, podneskom od 6. februara 1998. godine, kao tuženog označio ZOIL «Bosna» d.o.o Sarajevo ( u daljnjm tekstu: tužena), jer je prema aktu Kantonalnog suda iz Sarajeva broj R: 152/97 od 16. oktobra 1997. godine, tužena pravni sljednik ranije tuženog ZOIL «Dunav» Osiguranja d. d.-Sarajevo.

4. Presudom Općinskog suda broj P - 335/04 od 24. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-795/05 od 25. augusta 2005. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 23.000,00 KM sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostepene presude. Također, istom presudom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta da mu se dosudi iznos od 5.000 KM na ime novčane naknade materijalne štete (izgubljena zarada) sa zateznim kamatama od dana presuđenja, a apelant je obavezan i na isplatu troškova parničnog postupka.

5. Uzimajući u obzir sve činjenice spora koje su utvrđene kao i dokaze koji su izvedeni, sud je zaključio da tužena nije pasivno legitimirana u spornom parničnom odnosu. Sudovi su naveli da je iz uvjerenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj R-152/97 od 16. oktobra 1997. godine vidljivo da je tužena pravni sljednik ZOIL «Dunav»-Osiguranje -Sarajevo. Međutim, dopisom istog suda broj R 3569/98 od 26. oktobra 1998. godine taj podatak je negiran utvrđenjem da u registracijskim listovima nije upisano pravno sljedništvo navedenih osiguravajućih društava. Osim toga, utvrđeno je također da prava i obaveze ZOIL «Dunav»-Osiguranje Sarajevo miruju do diobnog bilansa d.d «Dunav» Osiguranja, o čemu će odluku donijeti Skupština Društva. Nadalje, Statutom tužene iz 1997. godine prestao je sa važenjem Statut iz 1997. godine, a u novom Statutu je decidirano regulirano da tužena nije pravni sljednik ZOIL «Dunav»-Sarajevo. U tom smislu u članu 2. Statuta tužene (broj 3049/04 od 4. juna 2004. godine) vidljivo je da su, zbog zakonskih izmjena, osnivači tuženog zaključili Ugovor o osnivanju kojim je stavljena van snage Odluka o osnivanju broj 63/94 od 1. septembra 1994. godine. U odnosu na Uvjerenje Kantonalnog suda broj R. 152/97 od 16. oktobra 1997. godine, prvostepeni sud je ocijenio da nisu dati valjani podaci, obzirom da sva kasnija uvjerenja i dopisi Registarskog suda negiraju pravno sljedništvo tuženog u odnosu na ZOIL «Dunav»-Osiguranje Sarajevo. Posebno, Odlukom Vlade Republike Srpske broj 05-262/92 od 2. oktobra 1997. godine, «Jahorina Osiguranje» je preuzela sva prava i obaveze filijala svih osiguravajućih društava na teritoriji Bosne i Hercegovine, pa tako i Filijale «Dunav» Osiguranja-Sarajevo.

6. Kantonalni su je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda i potvrdio prvostepenu odluku Općinskog suda. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je apelant bio dužan da činjenicu pravnog sljedništva«Bosna» osiguranje d. d. Sarajevo u odnosu na ZOIL «Dunav» Osiguranje PJ Konjic dokaže, naročito uzimajući u obzir okolnost da je apelant preinačio tužbu u pogledu tužene kao stranke u postupku. U tom smislu Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdili činjenice iz kojih proizlazi da tužena nije pravni sljednik ZOIL «Dunav» PJ Konjic i shodno tome je donio odluku.

7. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-142/05 od 28. novembra 2006. godine, odbijena je revizija apelanta. Vrhovni sud je u postupku po reviziji utvrdio da je u konkretnom predmetu sporno bilo pravno sljedništvo tužene, jer je apelant preinačio tužbeni zahtjev i kao tuženu označio «Bosna» Osiguranje Sarajevo. Vrhovni sud je utvrdio da prigovori apelanta da pravo sljedništva tuženog proizlazi iz uvjerenja Kantonalnog suda od 16. oktobra 1997. godine nisu osnovani, jer je isti sud 26. oktobra 1998. godine - dakle u toku trajanja prvostepenog postupka - izdao drugi akt kojim je potvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na pravno sljedništvo, te da prava i obaveze ZOIL «Dunav» Osiguranja d.d. miruju do diobnog bilansa. Konačno, sve dok se ne riješi pitanje diobnog bilansa ZOIL «Dunav» Osiguranja, ne može se nikako prihvatiti pasivna legitimacija tužene u konkretnom sporu. Osim toga, Vrhovni sud je smatrao da nisu osnovani ni prigovori apelanta o drugačijim rješenjima o pravnim pitanjima sljedništva ZOIL «Dunav» kao osiguravajućeg društva, jer stavovi drugih sudova ne vezuju Vrhovni sud. Cijeneći raniji postupak pred nižestepenim sudovima, Vrhovni sud je utvrdio da je, na temelju dokaza i činjenica do kojih se došlo u toku prethodnog postupka prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanta iz razloga nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, a drugostepeni sud je takav stav potvrdio. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta, pri čemu nije bilo ni pogrešne primjene odredbi procesnih zakona.

8. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je vozilo lica koje je skrivilo saobraćajnu nezgodu bilo osigurano prema tada važećem zakonu o osiguranju, pa je bilo izvjesno da bi oštećeno lice, koje nije krivo za nastanak saobraćajne nezgode, sigurno ostvarilo naknadu štete po odredbama važećeg zakona o osiguranju. To stoga, navodi apelant, što naknada materijalne i nematerijalne štete koja pripada oštećenom licu po važećem zakonu o osiguranju, predstavlja dio materijalnih sredstava, odnosno imovine u okvirima značenja Evropske konvencije. Nadalje, apelant smatra da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda koji podržava stav nižestepenih sudskih organa da tužena Bosna Osiguranje d.d Sarajevo, Filijala Konjic nije pasivno legitimirana u konkretnoj parnici, jer u registraciji ovog društva nije upisana kao pravni sljednik ZOIL «Dunav» Osiguranja d.d. U tom kontekstu apelant je naveo stav da on ne može snositi posljedice što nije došlo do diobnog bilansa između navedenih pravnih subjekata, a nedostaci u pravnom sistemu i organizaciji ovih osiguravajućih društava ne smiju negativno uticati na poštovanje ljudskih prava garantovanih Ustavom i Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, radi nepostojanja jasne pravne regulative oko nasljeđivanja prava i obaveza ranijeg ZOIL «Dunav» Osiguranja na području Federacije Bosne i Hercegovine, na apelanta je stavljen «pretjeran teret» u iznalaženju načina da ostvari svoja zakonom priznata prava. Apelant navodi i neka rješenja Kantonalnog suda, u kojem su izražena drugačija pravna stanovišta od ovih koji se navode u osporenim presudama. Apelant zaključuje da odbijanje tužbenog zahtjeva radi nedostatka pasivne legitimacije u konkretnom slučaju predstavlja povredu prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su sudovi, nakon provedenog postupka, utvrdili na apelant nije dokazao da je tužena pasivno legitimirana u konkretnom parničnom postupku, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i neprivilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-509/07 (Z. R.) | Sudska praksa | Aktio