Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-559/07 (M. A.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-559/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 559/07, rješavajući apelaciju Muje Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muje Avdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1150/05 od 14. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-394/05 od 21. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj P-43/04 od 24. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujo Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bljuve, Općina Žepče, kojeg zastupa Mirad Suljić, advokat iz Zavidovića, podnio je 10. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1150/05 od 14. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-394/05 od 21. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Žepču ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-43/04 od 24. januara 2005. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv JP «Elektroprivreda HZ HB» d.o.o Mostar, RJ «Elektro-

Žepče» iz Žepča ( u daljnjem tekstu: tužena), u kojoj je naveo da je vlasnik i posjednik parcele pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude. Nadalje, u tužbi je naveo da je tužena, bez znanja i odobrenja apelanta i bez ikakve naknade, na spornu parcelu apelanta postavila jedan kontejner u kojeg je stavila trafo-stanicu, te položila tri kabla elektro-vodova do trafostanice kroz zemljište i jedan stub na samo zemljište. Na taj način je, kako je naveo apelant, umanjena mogućnost ekonomskog iskorištavanja zemljišta apelanta, zbog čega trpi štetu u ukupnom iznosu od 20.000,00 KM, tražeći da ga tužena prestane uznemiravati u vlasničkim pravima na spornoj parceli.

3. Presudom Općinskog suda broj P-43/04 od 24. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-394/05 od 21. jula 2005. godine, obavezana je tužena da apelantu naknadi imovinsku štetu koju mu je pričinila na njegovim nekretninama. Tužena je prvostepenom presudom obavezana na isplatu štete zbog nekorištenja sporne parcele u iznosu od 74,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tužbeni zahtjev apelanta u preostalom dijelu odbijen je kao neosnovan.

4. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužena, bez znanja i odobrenja apelanta i bez ikakve naknade, na spornu parcelu postavila jedan kontejner u kojeg je stavila trafo-stanicu, kao i da je u zemljište položila tri kabla elektro-voda do stanice kroz zemljište. Sud je utvrdio da je na taj način umanjena mogućnost ekonomskog iskorištavanja zemljišta apelanta samo na površini od 26m2 u periodu od 2001-2004. godine. Sud je obrazložio da, prema članu 34. Zakona o elektroprivredi («Službene list SR BiH», br. 16/78, 40/82 i 10/90), vlasnici nekretnina na kojima se izgrađuje elektroenergetski objekat imaju pravo na naknadu štete nastalu izgradnjom, korištenjem i održavanjem elektroenergetskih objekata, u skladu sa zakonom. Prvostepeni sud je ocijenio da sud nije nadležan da u ovom postupku utvrđuje da li je građenje u saglasnosti sa aktom urbanističke regulative niti da li je graditelj odstupio od odobrenja za građenje iz razloga što o tome odlučuje organ uprave. Nadalje, Sud je utvrdio da šteta na predmetnom stambenom objektu u vlasništvu apelanta nije nastupila kao posljedica ranije izgrađenog objekta trafo-stanice na mikro-lokaciji iznad istog, a ni djelovanja podzemnih voda, već kao posljedica nestručne i u vlastitoj režiji organizovane izgradnje predmetnog individualnog stambenog objekta.

5. Sud je nadalje utvrdio da šteta na apelantovom stambenom objektu nije nastupila kao posljedica izgrađenih elektro postrojenja niti je u moguće utvrditi da su ti radovi u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastalom štetom. Takva odluka je donesena nakon provedenog uviđaja prema stanju kakvo je na tom zemljištu bilo u vrijeme uviđaja kad je već bila izgrađena predmetna trafostanica koju navedeni nadležni organ očigledno nije smatrao za smetnju u smislu konkretnog uzroka opasnosti za štetu na stabilnost kuće tužioca, pa je sud odbio tužioca sa tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim. Međutim, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke je utvrđeno da je, ipak, apelant onemogućen u iskorištavanju svog poljoprivrednog zemljišta u površini od 26m2, tako da izgubljena zarada odnosno šteta za četiri godine iznosi 74,88 KM. Prema nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke sud je utvrdio da zbog postavljenih kablova preko predmetnog zemljišta nije došlo do umanjenja mogućnosti korištenja istog u poljoprivredne svrhe, tako da u tom smislu nije bilo štete. Do nemogućnosti korištenja poljoprivrednog zemljišta je došlo na površini od 26m2 i to na dijelu gdje se nalazi trafo-stanica. Vještačenjem je utvrđeno da se zapravo radi o njivi druge klase, na kojoj je u momentu vještačenja u jednom dijelu bilo zasijano povreće, u jednom dijelu uzgajan kukuruz, a jedan dio zalivađen, tako da se u proizvodnji povrća može ostvariti prinos od 3 kg/m2, što uz prosječnu cijenu od 0,80 KM daje prihod od 2,4 KM/m2, odnosno izgubljena zarada tj. šteta za četiri godine iznosi 74,88 KM..

6. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-394/05 od 21. jula 2005. godine je utvrđeno da je prvostepeni sud potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo, kada je apelantov tužbeni zahtjev djelimično usvojio. Za dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen sud nije utvrdio uzročno-posledičnu vezu nastale štete na objektu i radnji tužene, a za dio koji je usvojen sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe materijalnog prava utvrdivši osnov za naknadu štete koja je nastala umanjenjem mogućnosti korištenja apelantovog zemljišta od 26 m2 za period od četiri godine.

7. Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da je trafo-stanica trebala biti locirana na parceli drugog vlasnika, jer tako nešto apelant nije dokazao, a takva tvdnja je u suprotnosti i sa njegovim ponašanjem, jer se složio sa gradnjom objekta tužene, te čak koristio mogućnost besplatnog priključka. Budući da je tužena imala valjanu dokumentaciju koja je bila osnov ulaska u posjed apelanta, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo protivpravnog ponašanja tužene odnosno uznemiravanja apelanta. Kantonalni sud je također prihvatio odluku prvostepenog suda prihvatajući u potpunosti nalaze građevinskog i poljoprivrdenog vještaka koji su utvrdili neosnovanost zahtjeva za naknadu štete, kao i djelimično priznanje tužbenog zahtjeva zbog izgubljene zarade odnosno štete na poljoprivrednom zemljištu. Ovakvi zaključci su, kako je naveo Kantonalni sud, proistekli iz potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja kao i pravilne primjene materijalnog prava.

8. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-1150/05 od 14. decembra 2006. godine revizija apelanta protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-394/05 od 21. jula 2005. godine je odbijena. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u postupcima pred nižestepenim sudovima, Vrhovni sud je zaključio da je opravdana odluka Općinskog i Kantonalnog suda da se djelimično usvoji tužbeni zahtjev apelanta i utvrdi obaveza da tužena isplati apelantu iznos od 74,88 KM. U odnosu na postavljene elektrouređaje koji su postavljeni na spornoj parceli Vrhovni sud je zaključio da su pravilni zaključci nižestepenih sudova da je njihovo postavljanje apelant prećutno odobrio. U pogledu navoda o uznemiravanju u korištenju vlasništva, Vrhovni sud je naveo da apelant nije uspio dokazati te činjenice, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna odluka nižestepenih sudova da se odbije i zahtjev za naknadu štete u iznosu od 20.000,00 KM zbog štete na apelantovoj kući zbog nepostojanja uzročno-posljedične veze između radnji tužene i navodne štete.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, u suštini, žali da se osporene odluke zasnivaju na nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je, kako navodi, već naglasio u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude. Smatra da mu je na ime materijalne štete utvrđen minoran iznos u odnosu na stvarno pretrpljenu štetu zbog postavljanja elektro-uređaja na njegovim nepokretnostima. Postavljanjem elektro-uređaja na parcelama koje pripadaju apelantu došlo je, kako navodi apelant, ne samo do njegovog uznemiravanja u korištenju prava vlasnišva i štete na imovini, nego i ugroženosti zdravlja i života njegove porodice. Kako su elektro-uređaji navodno postavljeni bez odgovarajućih dozvola i dokumentacije, apelant je tražio njihovo izmiještanje ili eksproprijaciju cijelog zemljišta. Apelant smatra da je tužena postavila kontejner sa trafostanicom koja je pokretan objekat, a ne trajan i da nije protekao rok zastare za traženje njegovog uklanjanja. Apelant smatra da su osporene presude utemeljene «na izvedenim i cijenjenim dokazima» jer je tužena strana dobila odobrenje da navodno gradi objekte na sasvim drugoj parceli. Kako nije sproveden postupak ekspoprijacije na apelantovoj parceli, kontejner sa trafostanicom ne može imati svojstvo trajne građevine. Konačno, apelant traži da se elektro-uređaji uklone sa njegove parcele ili da mu se parcela sa kućom izuzme u cjelosti, kako bi radi sigurnosti svoje porodice dobio drugo zemljište i napravio kuću, sve u cilju izbjegavanja zračenja i očivanja zdravlja porodice.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant smatra da mu je pravo na imovinu prekršeno zato što ga, kako navodi, tužena uznemirava u korišćenju njegove imovine, a na ime materijalne štete je utvrđen minoran iznos u odnosu na stvarno pretrpljenu štetu zbog postavljanja elektro-uređaja na njegovim nepokretnostima, dok je sa prostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelant odbijen, zbog nepostojanje uzročno-posledične veze između radnji tužene i štete.

13. U pogledu ovih navoda apelanta, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelant titular prava koje uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da riječ «imovina» uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelant je vlasnik sporne parcele na kojoj je postavljen elektro-energetski objekat, pa Ustavni sud smatra da postoji imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Ustavni sud mora nadalje ispitati da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke rezultirale odbijanjem tužbenog zahtjeva radi uznemiravanja prava vlasništva i naknade štete zbog činjenice da je tužena postavila jedan kontejner u kojeg je stavila trafo-stanicu, kao i da je u zemljište položio tri kabla elektro-vodova do stanice kroz zemljište, pa je na taj način umanjena mogućnost ekonomskog iskorištavanja zemljišta apelanta i pričinjena mu šteta. Obzirom da je već konstatovano da utvrđeno da sporna parcela na kojoj su postavljeni elektro-uređaji predstavlja apelantovu imovinu, proizilazi da je, u konkretnom slučaju, osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

15. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su osporene odluke zasnovane na Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima i Zakonu o obligacionim odnosima, u kojem su regulisani uslovi pod kojima se fizičkim ili pravnim licima može priznati pravo na nesmetano korišćenje imovine i naknadu štete, ali i pod kojim uslovima se to pravo može i ograničiti. Iz navedenog proizlazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnim, naprijed navedenim zakonima. To znači da je apelant s jedne strane imao jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava, a s druge strane osporene odluke ukazuju na jasnu pravnu osnovu na kojoj su zasnovane, a to znači da su u skladu sa zakonom. Također Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u postupanju nadležnih sudskih organa, koja bi ukazivala na to da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.

16. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u predhodnim tačkama ove odluke, apelant je na osnovu naprijed navedenih, relevantnih odredaba zakona, mogao znati koji su načini i uslovi za ostvarenje njegovih prava. Za realizaciju tog prava, bilo je neophodno dokazati da postoji uzročno-posljedična veza između djelatnosti štetnika-tužene i pričinjene štete apelantu u čemu je on djelimično uspio. Dosljedna primjena ovih zakonskih odredaba nesumnjivo predstavlja opći odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju «prevagnuo» nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa.

17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji očigledno ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

18. Apelant se žali i da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Imajući u vidu sadržinu navedenog prava, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je apelant «žrtva» kršenja ovog prava, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-559/07 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio