Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-570/07 (B. G.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-570/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 570/07, rješavajući apelaciju Branke Glavanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Glavanović podnesena protiv Presude Vrhonog suda Republike Srpske broj Rev-

176/04 od 6. oktobra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-574/03 od 29. marta 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu broj RS-4/02 od 31. januara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Glavanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirko Elek, advokat sa Pala, podnijela je 12. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-176/04 od 6. oktobra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-574/03 od 29. marta 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-4/02 od 31. januara 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS-4/02 od 31. januara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-574/03 od 29. marta 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonita odluka preduzeća «Farmeks» iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 39/01 od 15. decembra 2001. godine o prestanku radnog odnosa apelantice. Istom presudom odbijen je i dio tužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da se tuženi obaveže da se apelantica vrati na posao, na radno mjesto farmaceutskog tehničara, te da joj se isplati naknada na ime plate za bolovanje u periodu od 17. decembra 2001. godine do 16. januara 2002. godine i uspostave sva prava iz radnog odnosa do vraćanja na posao.

3. Osnovni sud je utvrdio, na temelju dokaza provedenih u postupku, da je odlukom tuženog broj 39/01 od 15. decembra 2001. godine apelantici prestao radni odnos zaključno sa 15. decembrom 2001. godine. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica, 14. decembra 2001. godine, iz dnevnog pazara apoteke u kojoj je radila uzela za svoje potrebe iznos od 300,00 KM, na ime dijela njene plate za taj mjesec, uprkos pismenog upozorenja direktora firme da to ne čini, čime je počinila težu povredu radne dužnosti iz člana 33. stav 2. Pravilnika o radu tuženog, koji je stupio na snagu 15. decembra 2000. godine.

4. Kod ovakvog stanja stvari, Osnovni sud je zaključio da je uzimanje novca iz dnevnog pazara bilo protivno odredbi člana 33. stav 2. tačka 2. Pravilnika o radu tuženog i suprotno pismenom upozorenju direktora firme, te da je predstavljalo težu povredu radne obaveze, koja je predviđena i u članu 91. stav 1. i 2. tačka 2. Zakona o radu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 47/02 i 38/03). Iz navedenih razloga je zaključeno da poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu sa radnikom i otkazati ugovor o radu u smislu odredbe člana 113. stav 1. tačka 1. istog zakona, zbog čega je Osnovni sud utvrdio da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice zakonita.

5. Okružni sud je utvrdio da, kod ovakvih vrsta radnih sporova povodom prestanka radnog odnosa zbog izvršene teže povrede radne obaveze, sud samo ispituje pitanje zakonitosti odluke poslodavca o prestanku radnog odnosa. Okružni sud je zaključio da se prvostepeni sud i bavio samo tim pitanjem, utvrdivši da je po tužbi apelantice donio zakonitu i pravilnu odluku, zbog čega njena žalba, po mišljenju suda, nema nikakvog osnova. Pri tome, Okružni sud je naveo da u prethodnom postupku nisu učinjene bitne povrede parničnog postupka, jer o odlučnim činjenicama nema protivrječnosti između onoga što je u razlozima prvostepene presude navedeno i sadržine isprava ili zapisnika o iskazima datim u parničnom postupku. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo dovoljne razloge o tome koje činjenice smatra istinitim i na čemu zasniva tu svoju odluku, odnosno da je iznio prihvatljivu ocjenu izvedenih dokaza u skladu sa ovlaštenjima iz člana 8. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 53/03).

6. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-176/04 od 6. oktobra 2006. godine, odbijena je revizija apelantice protiv Presude Okružnog suda broj Gž-576/03 od 29. marta 2004. godine. Vrhovni sud je prihvatio zaključke nižestepenih sudova da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa zakonita, pa je zaključio da su o tome u navedenim presudama izneseni valjani razlozi koji su u skladu sa provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama. Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovan prigovor iznesen u reviziji da je u konkretnom predmetu pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev apelantice. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo potrebno da se provodi disciplinski postupak zbog toga što se ne radi o sumnji da je učinjena teža povreda radne dužnosti, već o nesporno izvršenoj težoj povredi radne dužnosti, pogotovo što apelantica nije ni osporavala da je novac iz dnevnog pazara u iznosu od 300,00 KM uzela za sebe na ime dijela plaće za mjesec decembar 2001. godine. Naime, Vrhovni sud je naveo da prema članu 91. st. 1. i 2. tačka 2. Zakona o radu RS poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu sa radnikom i otkazati ugovor o radu u smislu odredbe člana 113. stav 1. tačka 1. istog zakona. Stoga je Vrhovni sud zaključio da zbog činjenice da nije proveden disciplinski postupak i da nije data mogućnost apelantici da bude saslušana, nije učinjena povreda odredbi Zakona o radu Republike Srpske, obzirom da se radi o situaciji eksplicitno predviđenoj ovim zakonom.

7. Apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da nikada nije bila upoznata sa Pravilnikom o radu poslodavca, kao ni sa izjavom koja zamjenjuje ugovor o radu, jer takav akt nije nikad ni potpisala niti primila. Apelantica se žali da u prvostepenoj presudi nije navedena izjava svjedoka S. Ž. koja ide u korist apelantice, a uzete su u obzir izjave direktorice R. N. i vlasnika firme R. M, iako su po njenom mišljenju neistinite i pristrasne. Apelantica ne spori da je platu uzela iz dnevnog pazara, ali da direktorica firme nikada nije tako nešto zabranila, niti je apelantica akt o zabrani ikad potpisala. Ne može se, smatra apelantica, donosti rješenje o prestanku radnog odnosa, a da se radnik ne sasluša i ne provede postupak o povredi radne dužnosti. Tuženi nije proveo disciplinski postupak i tek onda izrekao najtežu disciplinsku mjeru – otkaz ugovora o radu - kako to zahtijevaju zakonske odredbe. Apelantica smatra da osporene odluke treba ukinuti i vratiti na ponovni postupak kako bi se donijele pravilne odluke u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i pozitivnim zakonskim propisima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da apelantica ne spori činjenicu da je na ime plate uzela 300 KM iz dnevnog pazara, ali smatra da takva praksa nije bila izričito zabranjena aktima poslodavca. Stoga prigovara da nije imala mogućnost da bude saslušana jer je otkaz dobila bez provođenja disciplinskog postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi zaključili da nije bilo potrebno da se provodi disciplinski postupak zbog toga što se u konkretnom slučaju nije radilo o sumnji da je učinjena teža povreda radne dužnosti, već o izvršenoj težoj povredi radne dužnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno obrazložili svoj stav o tome da nema povrede odredbi Zakona o radu Republike Srpske zbog toga što nije proveden disciplinski postupak niti data mogućnost apelantici da bude saslušana i da iznese svoju odbranu, obzirom da u smislu relevatnih odredaba Zakona o radu Republike Srpske nije ni bilo neophodno da se provede disciplinski postupak. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi zaključili da je odluka o o prestanku radnog odnosa apelantice utemeljena na odredbi člana 91. stav 1. i 2. tačka 2. Zakona o radu Republike Srpske, te da je stoga zakonita, jer je u toku postupka u smislu navedenih odredbi, tuženi dokazao da su postojali razlozi za njeno donošenje.

12. Ustavni sud smatra da su sudovi za svoje zaključke dao jasna i dovoljna obrazloženja, za koja Ustavni sud smatra da nisu proizvoljna. Također, Ustavni sud ističe da je apelantica iste navode već isticala u žalbenom postupku, pa je o njima Okružni sud dao obrazloženje u svojoj odluci koje je, po mišljenju Ustavnog suda, zadovoljavajuće i u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Razmatrajući apelacione navode Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Također, apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati.

13. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelantica je navela i da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-570/07 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio