Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-574/07 (M. M.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Decertificirani policajci
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-574/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-574/07, rješavajući apelaciju M. M, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-454/05 od 8. decembra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj GŽ-282/04 od 11. maja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj Rs-192/03 od 9. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 9. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-454/05 od 8. decembra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (Okružni sud) broj GŽ-282/04 od 11. maja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici ( Osnovni sud) broj Rs-192/03 od 9. januara 2004. godine.
2. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) utvrdilo je, rješenjem broj 05/2-126-382 od 26. novembra 2002. godine, da apelantu prestaje radni odnos kod tuženog, zbog oduzimanja ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti od strane Komesara IPTF-a.
3. Rješenjem tužene, broj 05/2-126-382/02 od 7. februara 2003. godine, odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta koji je uložen protiv prvostepenog rješenja o prestanku radnog odnosa.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa.
5. Presudom Osnovnog suda, broj Rs.-192/03 od 9. januara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj GŽ-282/04 od 11. maja 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se kao nezakonito poništi rješenje tuženog, broj 05/2-126-382/02 od 7. februara 2003. godine, apelant vrati u radni odnos kod tuženog i da mu se isplate sva dugovanja iz radnog odnosa u skladu sa zakonom počev od 22. oktobra 2002. godine, poveže radni staž za isti period i naknade parnični troškovi.
6. Sud je izvršio uvid u Okvirni sporazum o restruktuiranju, reformi i demokratizaciji policije Republike Srpske broj K/B-335-1131-1/98 od 22. decembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) i utvrdio da je pravni osnov prestanka radnog odnosa preuzet iz navedenog Sporazuma u zakonsku regulativu po osnovu teksta predviđenog tačkom 2. Sporazuma. Po tom aktu Republika Srpska se obavezala da će izmijeniti bilo koje zakonodavstvo ili propis u Republici Srpskoj koji se tiče civilnog provođenja zakona koji nije u skladu sa Opštim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini ili Ustavom Bosne i Hercegovine ili odredbama Sporazuma. Odredbe koje se odnose na certifikaciju navedene su u tački 16. Sporazuma, iz čega je vidljivo da će certifikaciju obavljati IPTF. Standarde za certifikaciju će postavljaće IPTF, a certifikovana će biti sva lica koja imaju odgovarajuću kvalifikaciju i prošlost, te su posvećeni sprovođenju zaštite ljudskih prava u skladu sa GRAF-om i Ustavom Republike Srpske. Odlukom Komesara IPTF od 26. juna 2002. godine je utvrđeno da apelant snosi odgovornost za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevske konvencije, i kršenje zakona o običajima rata, pa Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpake ( u daljnjem tekstu: MUP RS) nije u mogućnosti da se upušta u ocjenu i razmatranje činjenica koje su prethodile odluci Komesara IPTF-a o oduzimanju ovlaštenja apelantu za vršenje policijskih dužnosti.
7. Presudom Okružnog suda, broj GŽ-282/04 od 11. maja 2005. godine je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos na osnovu člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03 i 85/03). Tom zakonskom odredbom je regulisano da radniku kome je u skladu sa zakonom oduzet sertifikat za rad, prestaje radni odnos u MUP-u RS. Iz tih razloga, Okružni sud nije prihvatio navode apelanta da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo, kad je donio odluku da tužbeni zahtjev apelanta odbija u cijelosti.
8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-454/05 od 8. decembra 2006. godine, koju je apelant primio 17. januara 2007. godine, revizija apelanta je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da je, prema domaćim propisima i međunarodnim pravilima koji su ranije navedeni, Komesar IPTF-a bio ovlašćen da ne odobri apelantu obavljanje policijskih dužnosti, iz razloga koji se odnose na učešće istog kao «izvršioca u progonu odnosno ubistvima ne srpskih civila tokom 1992. godine». U skladu sa navedenim odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, organi međunarodne zajednice imali su ovlašćenje da utvrde uslove i postupak za davanje ili za oduzimanje certifikata pripadnicima MUP-a RS, a ispitivanje pravilnosti odluka tih organa nije u nadležnosti domaćih sudova. Vrhovni sud je zaključio da odredbe člana 14. Zakona o unutrašnjim poslovima treba shvatiti tako da se odnosi ne samo na lice kome je oduzet certifikat za rad, nego i na radnike Ministarstva koji nisu isti ni dobili, što je slučaj sa apelantom. Vrhovni sud je naveo da su sudovi pošli od odredbi prema kojima Komesar IPTF-a, u procesu rekostrukcije policije u Republici Srpskoj, vrši konačnu procjenu ko ispunjava standardne uslove da služi u rekonstruiranim policijskim snagama u skladu sa međunarodnim principima. U skladu sa tom procjenom, kako je navedeno u obrazloženju, vršit će se certificiranje osoba za učešće u policijskim snagama, a osobe koje ne budu certificirane neće moći obavljati poslove na bilo kojoj poziciji.
9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povređeno pravo lica da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je certifikat oduzet navodno zbog ratne prošlosti iako nikad nije ni pokrenut krivični postupak u kome bi se utvrdile navedene optužbe koje su mu stavljene na teret. Izuzev iznošenja hronologije donošenja osporenih odluka, kao i sumarnog navođenja njihove sadržine, i navoda «da mu je od samog početka onemogućeno dokazivanje bilo kakvih činjenica» u vezi njegove prošlosti apelant posebno ne iznosi na koji aspekt ustavnih prava na zabranu mučenja i torture kao i prava na pravično suđenje se žali. Takvim postupkom sudovi su, navodi apelant, narušili osnovni princip nezavisnosti i nepristrasnosti suda.
10. Iz navedenih razloga apelant je podnio apelaciju očekujući da će biti ukazano na nepravilnosti u postupanju sudova, što bi omogućilo bolju zaštitu ljudskih prava koja apelantu pripadaju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci u predmetu broj AP 2484/05 od 9. maja 2005. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), koja je donesena povodom istog pravnog pitanja. Razlozi navedeni u navedenoj odluci se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da su sudovi utvrdili prestanak radnog odnosa apelanta kod tuženog zbog oduzimanja ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti od strane Komesara IPTF-a. Ustavni sud je zapazio da su sudovi, nakon provedenog postupka, utvrdili na apelant nije dokazao da mu je neopravdano prestao radni odnos, obzirom da se radilo o primjeni obaveznih normi iz akata međunarodno-pravnog karaktera odnosno Sporazuma i Zakona o unutrašnjim poslovima Republike Srpske, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Dakle, Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi, u konkretnom predmetu, prilikom odlučivanja imali u vidu Okvirni Sporazum broj K/B-335-1131-1/98 od 22. decembra 1998. godine, a u vezi sa činjenicom da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno na osnovu akta Komesara IPTF koje je utemeljeno na navedenim aktima međunarodno-pravnog karaktera.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nema opravdan zahtjev u odnosu na navodno kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su njegovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
14. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno i njegovo pravo da ne bude izložen nehumanom i ponižavajućem tretmanu. Međutim, iz činjenica i navoda koje je apelant prezentirao u svojoj apelaciji, kao ni iz osporenih odluka, ne proizlazi da je apelant «žrtva» kršenja ovog prava u smislu člana 3. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović