Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-590/07 (J. K.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
Predmeti (1)
AP-590/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-590/07, rješavajući apelaciju J. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-
1317/05 od 21. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž. 284/05 od 16. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P 741/04 od 19. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 12. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1317/05 od 21. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž. 284/05 od 16. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 741/04 od 19. maja 2005. godine.
2. Apelantica je u apelaciji navela da je njeno vozilo Rover 825 SD registarskih oznaka 483-E-
286 U (daljnjem tekstu: oštećeno vozilo), 25. augusta 2001. godine, pretrpilo totalnu štetu koja je procijenjena na iznos od 14.378,00 KM, a koja je navodno izazvana krivnjom nepoznatog vozača koji je upravljao vozilom marke «Ford» na cesti Ljubuški – Vitina.
3. Apelantica je, 28. augusta 2005. godine, pokrenula parnični postupak protiv Biroa zelene karte u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete za oštećeno vozilo. Tužbom je potraživala naknadu štete na vozilu u iznosu od 15.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od nastanka prometne nezgode. Izmijenjenim tužbenim zahtjevom na glavnoj raspravi, apelanica je tražila iznos od 14.378,00 KM, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka mašinske struke.
4. Presudom Općinskog suda broj P 741/04 od 19. maja 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice. Naime, u toku postupka sud je utvrdio da apelantica nije na pouzdan način dokazala da joj je štetu na vozilu prouzrokovalo vozilo «Ford» njemačkih registarskih oznaka HN-C 4784, za koje postoji valjana međunarodna isprava o osiguranju. O činjenici da je upravo to vozilo izazvalo totalnu štetu na apelantičinom vozilu, kako je naveo Općinski sud, postoji samo izjava svjedoka-vozača apelantičinog vozila D.K. Stoga sud presudu nije mogao donijeti samo na temelju izjave jednog svjedoka, bez drugih dokaza da je vozilo «Ford» zaista prouzrokovalo prometnu nezgodu i štetu na apelantičinom vozilu. Nadalje, u toku postupka je utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica pretrpila štetu na svom vozilu u prometnoj nezgodi 25. augusta 2001. godine, kojom prilikom je njenim vozilom upravljao njen suprug D. K. Sud je dalje naveo da nije sporno da bi, u slučaju da se odgovornost tužene dokaže, tužena bila odgovorna oštećenom za štetu prouzrokovanu vozilom inostrane registracije koji ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od autoodgovornosti. Također je nesporno utvrđeno da vozilo marke «Ford» njemačkih registarskih oznaka HN-C-4784 ima uredno osiguranje od autoodgovornosti kod osiguranja «DEVK» iz Štutgarta.
5. Međutim, među parničnim strankama je bilo sporno da li je prometnu nezgodu 25. augusta 2001. godine u Ljubuškom zaista prouzrokovalo navedeno vozilo marke «Ford» registarskih oznaka HN-C-4784. Pošto sud nije mogao na osnovu ponuđenih dokaza na nedvosmislen način utvrditi da je navedeno vozilo zaista pričinilo totalnu štetu apelantičinom vozilu, to nije ni mogao utvrditi odgovornost tužene. Iz navedenog Općinski sud je zaključio da tužena, u skladu sa članom 88. Zakona o osiguranju imovine i lica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/95, 6/98 i 41/98) nije pasivno legitimirana za naknadu štete, zbog čega je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom, obzirom da nije uspjela i dokazati da je navedno vozilo marke «Ford» zaista i prouzrokovalo štetu na njenom vozilu.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž. 284/05 od 16. septembra 2005. godine žalba apelantice je odbijena i Presuda Općinskog suda, broj P 741/04 od 19. maja 2005. godine potvrđena u cijelosti. Kantonalni sud je prvostepenu presudu potvrdio zaključivši da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da se ni iz jednog od provedenih dokaza u spisu, izuzev izjave svjedoka D. K. koji je upravljao vozilom apelantice, ne može izvesti zaključak da je predmetnu prometnu nezgodu prouzrokovalo strane registracije. Naime, nijedan od drugih saslušanih svjedoka koji su bili saputnici u tom vozilu koje je navodno izazvalo prometnu nezgodu i pričinilo štetu nije potvrdio da su tog dana prolazili kroz Ljubuški već su, naprotiv, izjavili da su bili samo na granici u mjestu Sovići, a što je potvrdio i svjedok L. S i vlasnica vozila koje je navodno izazvalo štetu K. S. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da apelantica ničim nije dokazala da je predmetno vozilo skrivilo prometnu nezgodu, a i sama apelantica je navodila da su svi dokazi zapravo samo indicije, a ne čvrsti dokazi koji nesporno potvrđuju njene navode da je vozilo strane registracije izazvalo štetu na njenom vozilu. Kantonalni sud je zaključio da svoju odluku sud ne može temeljiti na skupu indicija, nego samo na čvrstim dokazima, a ne nikako na pretpostavkama kako je to pokušala da dokaže apelantica. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev apelantice zbog toga što nije dokazala da je tužena pasivno legitimirana stranka u konkretnom sporu, za šta je dao valjane razloge, koje je u cjelosti prihvatio i Kantonalni sud.
7. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1317/05 od 21. novembra 2006. godine, odbijena je revizija apelantice izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž. 284/05 od 16. septembra 2005. godine. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno izveli dokaze iz kojih je proizašlo da se ne može pouzdano zaključiti da je saobraćajna nezgoda u kojoj je pretrpjela štetu na svom vozilu, prouzrokovana od strane vozila strane registracije, iz čega bi se konstituisala odgovornost tužene za nastalu štetu. Pri tome su, kako je utvrdio Vrhovni sud, pravilnom primjenom odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) o teretu dokazivanja, nižestepeni sudovi izveli zaključak da apelantica nije dokazala da je tužena pasivno legitimirana o čemu su, u obrazloženju svojih presuda, dali jasne i određene razloge. Pri tome, Vrhovni sud nije uvrdio da je apelantici uskraćeno pravo na raspravljanje pred sudom, kako je to tvrdila u reviziji, jer je svjedok na čiji se iskaz apelantica poziva neposredno saslušan na glavnoj raspravi. Obrazloženje prvostepene presude je, prema zaključku Vrhovnog suda, bio rezultat ocjene kako tog dokaza uzetog pojedinačno, tako i svih drugih dokaza uzetih zajedno, kako i nalaže član 8. ZPP FBiH.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici da su sudovi kroz rješavanje njenog predmeta imali «više nego dovoljno podesnih dokaznih sredstava» za dokazivanje da je tužena odgovorna za totalnu štetu na njenom vozilu, jer je dokazano da je istu prourokovalo vozilo strane registracije. Vozač apelantičinog vozila je svjedočio da mu je «nepoznata osoba» dala papirić sa registracijskim brojevima vozila strane registracije koje je prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu. Vještak saobraćajne struke je, kako se navodi u apelaciji, utvrdio da je uzrok prometne nezgode nepropisno ponašanje drugog učesnika, koji je u krivini prešao na stranu kolnika kojom se kretao vozač apelantičinog vozila, što nije sporno među parničnim strankama. Apelantica navodi da sudovi nisu uzeli u obzir suprostavljene izjave vlasnice vozila strane registracije, da je u vrijeme prometne nezgode bila u Njemačkoj, da bi u postupku pred sudom ipak tvrdila «da je bila u Bosni i Hercegovini». Apelantica navodi da se povreda prava na pravičan postupak, kao i prava na imovinu, ogleda u činjenici da su svi sudovi povrijedili odredbe člana 8. ZPP FBiH, «na način da su institut slobodna ocjena dokaza primjenili, i pored očiglednih činjenica, na štetu apelantice».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, redovni sudovi nepravilno utvrdili da tužena kod koje je vozilo koje je štetu navodno izazvalo nije pasivno legitimirana u konkretnom sudskom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih presuda naveli apelantica nije dokazala da je tužena pasivno legitimisana da naknadi štetu na vozilu apelantice do koje je došlo u saobraćajnoj nezgodi, odnosno da se iz dokaza koje je apelantica predložila i koji su izvedeni nije moglo sa sigurnošću zaključiti da je predmetnu prometnu nezgodu prouzrokovalo navedeno vozilo. Dakle, sudovi su utvrdili da tužena nema građanskopravnu legitimaciju (legitimatio ad causam) u ovom slučaju, s obzirom da nije u bilo kakvom ugovornom ili nekom drugom pravnom odnosu sa apelanticom, da bi je tako apelantica mogla teretiti za određena obaveza na temelju građanskopravno ovlaštenje da zahtijeva ispunjenje takve obaveze. Ustavni sud zapaža da su sudovi uzeli u obzir sve relevantne propise, a naročito Zakon o osiguranju imovine i lica, što su također detaljno i jasno obrazložili.
13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava. Ustavni sud, u apelantičinim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da apelantičino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelantica se, pored toga, žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović