Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-650/07 (G. i M. P.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-650/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 650/07, rješavajući apelaciju Gordana i Milorad Puljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane i Milorada Puljića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-
Gž-06-000 128 od 21. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P. 231/92 od 30. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana i Milorad Puljić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornje Radnje, Opština Teslić, koje zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnijeli su 19. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 128 od 21. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P. 231/92 od 30. novembra 2005. godine.
2. Apelanti su Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Velinke Đuričić, Rose i Vlade Đuričić i Tomislava i Radovana Đuričić iz Ukrinice ( u daljnjem tekstu: tuženi), radi predaje u posjed spornih nekretnina precizno označenih u izreci prvostepene presude. U tužbi i u toku postupka apelanti su isticali da su oni vlasnici spornih nekretnina jer su je naslijedili nakon smrti svoga oca koji je i pokrenuo ovaj parnični postupak, a koji su oni preuzeli kao njegovi zakonski nasljednici. Među parničnim strankama je bilo nesporno da je predmet ovog postupka površina zemljišta koju je vještak geometar naznačio kao spornu u svom pismenom nalazu i mišljenju, te predstavio na sačinjenoj skici snimanja od 20. septembra 2004. godine. Sporno je među parničnim strankama bilo u sastavu koje parcele se nalazi sporna površina zemljišta, odnosno koje parcele je ona dio. Također je sporno ko je njen vlasnik i posjednik, te ko od stranaka ima jače pravo posjeda nad istom.
3. Presudom Osnovnog suda broj P. 231/92 od 30. novembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 128 od 21. decembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi predaju u posjed spornu nekretninu.
4. Sud je u cjelosti prihvatio nalaz i mišljenje dva vještaka koji su, izuzev nekih detalja, identični i koji su, prema ocjeni suda, dati stručno i objektivno. Nadalje, sud je u cijelosti prihvatio i iskaze tuženih za koje je cijenio da su dati uvjerljivo i iskreno, obzirom da iz njihovih iskaza proizlazi da se oni nalaze u posjedu predmetnih spornih nekretnina još od smrti svoga oca i da nisu protivrječni ni nalazima i mišljenjem vještaka. Nasuprot tome, sud je ocijenio da su iskazi apelanata u suprotnosti sa datim nalazima vještaka geometra, datim iskazima tuženih i ostalim provedenim materijalnim dokazima. Sud nije prihvatio ni iskaze pojedinih drugih svjedoka za koje je zaključio da su neuvjerljivi. Konačno, Osnovni sud je zaključio da ni iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva za predaju u posjed spornih nekretnina na način kako su to zahtijevali apelanti, pa je zaključio da apelanti nemaju pravo zahtijevati od tuženih predaju u posjed spornog zemljišta.
5. Nadalje, u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP RS), sud je zaključio da apelanti nisu dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev. Zapravo, između parničnih stranaka nije ni bilo sporno da apelanti, odnosno njihovi pravni prethodnici, počev od 1984. godine nisu bili u posjedu spornih nekretnina, već su isto zemljište od tada koristili tuženi, odnosno njihov pravni prethodnik. Sud je naveo da je članom 41. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 6/80) propisano da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije ni moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povrat i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
6. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenog dokaznog postupka potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je s razlogom izveo zaključak o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata. Naime, odredbom člana 37. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima propisano je da u sudskom sporu radi predaje u posjed individualno određene stvari vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj se traži ima pravo svojine, što apelanti nisu dokazali. Okružni sud je, nadalje, naveo da apelanti u svojoj žalbi nisu ukazali koju povredu odredaba parničnog postupka je počinio prvostepeni sud i koje materijalno pravo je pogrešno primjenjeno prilikom donošenja prvostepene presude, a pobijana presuda nije donesena sa nedostacima suđenja na koje bi trebalo paziti po službenoj dužnosti. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane prvostepene presude naveo koje bitne činjenice smatra istinito utvrđenim i na kojim dokazima zasniva takvo utvrđenje dajući pri tom svoju ocjenu dokaza koju prihvata i Okružni sud, pa zbog toga je sud zaključio da nije osnovan ni jedan od žalbenih prigovora apelanata istaknutih u njihovoj žalbi.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli da je još njihov otac stekao pravo vlasništva na spornoj površini zemljišta održajem, jer je isto neometano koristio kao savjestan posjednik duže od 20 godina. Na te okolnosti sud je proveo dokaze vještačenjem, iskazima parničnih stranaka, uvidom u dokumentaciju spora poklanjujući vjeru dokazima koji idu u prilog tuženem, a ne prihvatajući dokaze koji idu u prilog apelanata. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili sve provedene dokaze, ni pojedinačno date, niti u njihovoj međusobnoj vezi. Apelant ukazuje da je po mišljenju sudova odlučna činjenica na kome se sporna površina zemljišta vodi, a ne činjenica ko je savjestan posjednik iste. Apelanti predlažu da Ustavni sud ukine obje presude i da predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, po njihovom mišljenju, redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli postupak i donijeli osporene odluke u kojima su naveli jasne i detaljne razloge kako o svojim činjeničnim utvrđenjima, tako i o svojim pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje su primijenili. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelanti, također, smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović