Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-737/07 (R. B.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-737/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-737/07, rješavajući apelaciju Ramiza Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Bešića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000215 od 31. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-
625/04-I od 9. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je 5. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-
000215 od 31. januara 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-625/04-I od 9. marta 2006. godine.
2. Vuković Dimitrije iz Smoluće (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 19. novembra 2004. godine podnio tužbu protiv apelanta radi naknade zbog neosnovanog obogaćenja. U tužbi je naveo da je kao raseljeno lice dobio kuću apelanta u Brčko Distriktu i da je osposobio za stanovanje uloživši u nju spostvena sredstva u iznosu od 6.000,00 KM.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-625/04-I od 9. marta 2006. godine apelant je obavezan da tužitelju, na ime naknade po osnovu neosnovanog obogaćenja, isplati iznos od 1.200,00 KM uz pripadajuću zakonsku kamatu i troškove parničnog postupka takkođer sa zateznom kamatom.
4. Osnovni sud je nesporno utvrdio da je tužitelj, građevinskim radovima koje je izvršio, uvećao vrijednost kuće apelanta koja je od neuslovne postala uslovna. Nadalje, prema nalazu i mišljenju vještaka na licu mjesta je utvrđeno da je tužitelj izveo radove koje su bili nužni i korisni da bi objekat bio zaštićen i doveden u stanje uslovno za stanovanje (ugrađivanje novih vrata i prozora, sanitarija, električne i priključne instalacije). Odredbom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi. Stoga je sud zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu procjenjene vrijednosti radova uloženih u stambeni objekat apelanta, jer to što je uradio bilo je nužno da bi objekat bio uslovan za stanovanje njega i njegove porodice, što svakako predstavlja korist i za vlasnika-apelanta. Visinu štete sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka, koji je u svom nalazu i mišljenju zaključio da su svi radovi koje je uradio tužilac bili nužni i korisni, da je njegovim radovima objekat zaštićen i doveden u stanje da bude uslovan za stanovanje, te da je ukupna vrijednost «korisnih radova u cilju zaštite objekta» iznosila 1.200 KM.
5. Presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000215 od 31. januara 2007. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelacioni sud je prihvatio sve razloge iznesene u obrazloženju prvostepene presude, našavši da nije bilo bitnih povredi odredaba parničnog postupka i da osporena presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koje je prihvatio i Apelacioni sud.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, te se žali da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno primjenili materijalno pravo. Apelant navodi da se, po njegovoj ocjeni, u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe člana 210. ZOO koje regulišu institut neosnovanog bogaćenja. Nesporno je utvrđeno da je apelant, nakon što mu je vraćena njegova kuća, skinuo sav ugrađeni materijal koji je zatekao pri povratku i koji je navodno ugradio tužitelj. Navedene zakonske odredbe nalažu da se novčana restitucija dosuđuje samo u slučaju kada nije moguća restitucija u naturi, odnosno ako se stečena stvar ne može vratiti. Apelant prigovara da je sud proizvoljno odredio i troškove postupka dosuđujući i uz troškove i zakonsku zateznu kamatu. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud ukine obe osporene presude, opredmet vrati na ponovni postupak ili odluči u meritumu slučaja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, po njihovom mišljenju, redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli postupak i donijeli osporene odluke u kojima su naveli jasne i detaljne razloge kako o svojim činjeničnim utvrđenjima, tako i o svojim pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje su primijenili. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdao njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović