Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-497/07 (GP «Hercegovina» d.d. Mostar)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-497/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-497/07, rješavajući apelaciju GP «Hercegovina» d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP «Hercegovina» d.d. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000531 od 23. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj Ps-2/02-CZ od 28. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. GP «Hercegovina» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk S. Ćupina advokat iz Mostara, podnio je 1. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000531 od 23. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-2/02-CZ od 28. septembra 2005. godine.

2. Tužbom podnesenom Općinskom sudu 24. juna 1998. godine apelant je tražio da se obaveže Hercegovačko-neretvanski kanton-MUP Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznos od 1.833.000,00 KM, na ime korištenja njegove poslovne zgrade koja se nalazi u Mostaru u ul. A. Buća broj 19. (u daljnjem tekstu: sporna poslovna zgrada), za period od 1. jula 1996. godine do 20. decembra 2001. godine. Presudom broj Ps-2/02-CZ od 28. septembra 2005. godine, Općinski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta. Iz obrazloženja presude prvostepenog suda vidljvo je da je taj sud smatrao da iz dokaza provedenih tokom postupka proizlazi da apelant, u periodu za koji traži isplatu naknade za korištenje, nije bio ni vlasnik ni posjednik sporne poslovne zgrade pa je, stoga, njegov tužbeni zahtjev bio neosnovan u smislu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85 i «Službeni list R BiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine F BiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO).

3. Rješavajući o žalbi apelanta Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj Pž-196/05 od 7. februara 2006. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu i preinačio presudu prvostepenog suda na način da je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta, te tuženog obavezao na isplatu iznosa od 1.198.500,00 KM na ime korištenja sporne poslovne zgrade u periodu od 1. jula 1997. godine do 17. februara 2001. godine. Iz obrazloženja presude drugostepenog suda proizlazi da je taj sud smatrao nespornim korištenje sporne poslovne zgrade od strane tuženog u navedenom periodu, te je stoga smatrao da je tuženi dužan po osnovu upotrebe tuđe stvari, a prema članu 219. ZOO, platiti apelantu zakupninu do datuma kada je apelant sa tuženim zaključio ugovor o kupoprodaji sporne poslovne zgrade.

4. Rješavajući o reviziji tuženog Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-06-

000531 od 23. novembra 2006. godine, kojom je reviziju uvažio te preinačio presudu drugostepenog suda tako što je odbio žalbu apelanta te potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda kojom je apelant bio odbijen sa predmetnim tužbenim zahtjevom. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda vidljivo je da je taj sud smatrao da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tačnije odredbu člana 219. ZOO, kada je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta. Naime, Vrhovni sud je naveo da je bitan elemenat za primjenu odredbi instituta upotrebe tuđe stvari u svoju korist utvrđenje da je određeno lice koristilo tuđu stvar bez pravne osnove, u kom bi slučaju vlasniku te stvari/nekretnine pripadala naknada za korištenje u visini tržišne zakupnine. Stav je Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju utvrđeno upravo suprotno, tj. da je korištenje sporne poslovne zgrade bilo izuzeto od pravnog prednika apelanta, koji je bio nosioc prava korištenja sporne poslovne zgrade, na osnovu Dekreta o savjesnom upravljanju građevinskim objektima (u daljnjem tekstu: Dekret) donesenog od strane Uprave Evropske unije nad Mostarom 19. marta 1995. godine, a na temelju ovlaštenja iz Međunarodnog sporazuma zaključenog između Vlade Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih nacija o statusu Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija u BiH od 15. maja 1993. godine. Prema navedenom Dekretu, Općina Mostar, koju je zastupao EU upravnik, mogla je u određenim slučajevima preuzeti savjesno upravljanje oštećenim objektima koji su prije rata bili u vlasništvu preduzeća u društvenoj svojini, ako postoji javni interes, uz pravo vlasnika da može tražiti povrat svojih prava uz dokaz o vlasništvu i uz obavezu naknade korisnih građevinskih ulaganja.

5. Vrhovni sud je naglasio da je, na temelju Dekreta i citiranog Međunarodnog sporazuma, odlukom EU upravitelja od 5. maja 1995. godine sporna poslovna zgrada stavljena pod savjesno upravljanje, u vrijeme kada je pravni prednik apelanta na istoj imao pravo korištenja. Odlukom Općine Mostar od 2. septembra 1996. godine, sporna poslovna zgrada je, nakon prestanka korištenja od strane «WEU Policije», predata na korištenje SJB Mostar. Svoja prava i obaveze iz Dekreta apelant je realizirao potpisivanjem sporazuma sa Gradom Mostarom, 16. februara 2001. godine, nakon čega je uslijedilo i potpisivanje ugovora o prodaji sporne poslovne zgrade kojom je pravo vlasništva preneseno na tuženog. Stoga, Vrhovni sud smatra da tuženi, u periodu za koji se tužbom traži isplata radi korištenja, nije bez pravnog osnova koristio spornu poslovnu zgradu, te da nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbi člana 219. ZOO.

6. U apelaciji apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant podržava stvaove iz presude Kantonalnog suda, naglašavajući da je tom presudom pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da je pravilno primjenjeno materijalno pravo. Suštinski, za apelanta je sporan stav Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nema uslova za primjenu člana 219. ZOO, te da slijedom toga tuženi nije obavezan da mu isplati naknadu za korištenje sporne poslovne zgrade. Apelant naglašava da je nesporno da je tuženi, u periodu koji je naveden u tužbi, koristio spornu poslovnu zgradu, da mu je jednom čak i isplatio iznos koji bi odgovarao njenoj mjesečnoj zakupnini, te da slijedom toga ima pravo da traži naknadu za korištenje imajući u vidu odredbe člana 73. ZOO, bez obzira što ugovor o zakupu nije zaključen u zakonom propisanoj formi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda .

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Ustavni sud primjećuje da navodi apelanta ukazuju da se on žali na primjenu prava, te da u tome vidi povredu prava na pravično suđenje, obzirom da apelant osporava zaključak Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu člana 219. ZOO.

10. Imajući u vidu navode apelanta, Ustavni sudukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»

11. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da je za primjenu odredbi člana 219. ZOO, te dosuđivanje odgovarajućih naknada, potrebno utvrđenje korištenja određene stvari bez pravnog osnova. Osim toga, Ustavni sud zapaža da prema tekstu navedene zakonske odredbe kao i prema nespornim činjenicama, proizlazi da tuženi spornu poslovnu zgradu nije koristio bez pravnog osnova, već da je istu koristio na temelju odluka EU upravnika odnosno odluka Općine Mostar, koje svoje pravno uporište crpe iz Dekreta koji je EU Uprava nad Mostarom donijela na temelju Međunarodnog sporazuma od 15. maja 1993. godine. Budući da je Vrhovni sud sve ovo uzeo u obzir i da je za svoje zaključke dao odgovarajuće obrazloženje, te da u apelaciji apelant ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelant po ovom osnovu nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Ustavni sud primjećuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju suštinski isti kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, te imajući u vidu da je u prethodnom dijelu ove odluke dato obrazloženje u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvenicje Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati de facto iste navode u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-497/07 (GP «Hercegovina» d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio