Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-499/07 (“Neckar Co” d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-499/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-499/07, rješavajući apelaciju «Neckar Co» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Neckar Co” d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev-1132/05 od 9. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj: Pž-314/04 od 7. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-653/03 od 18. novembra 2004. godine , zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1.“Neckar Co” d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokata Rizaha Pašalića, Inje Pašalić i Edina Šačića iz Sarajeva podnio je 2. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj: Rev-1132/05 od 9. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj: Pž-314/04 od 7. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj Ps-653/03 od 18. novembra 2004. godine.
2. Apelant je privredno društvo sa osnovnom djelatnošću izdavanje automobila – rent a car. 15. marta 2001. godine zaključio Ugovor o kasko osiguranju sa osiguravajućom kućom «Triglav BH Osiguranje» d.d. iz Sarajeva ( u daljem tekstu: tuženi) za svojih devetnaest vozila i u cijelosti platio sve ugovorene premije. Unutar perioda pokrivenog osiguranjem, vozilo marke VOLVO, obuhvaćeno zaključenim ugovorom, ukradeno je u Banja Luci dok je bilo iznajmljeno na korištenje.
3. Općinski sud je presudom broj Ps-653/03 od 18. novembra 2004. godine a koju je potvrdio i Kantonalni sud presudom broj Pž-314/04 od 7. juna 2005. godine, odbio je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati naznačeni iznos, zatezne kamate te nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je uvidom u polisu osiguranja broj 0704710 utvrdio da su apelant i tuženi, pri zaključenju ugovora o kasko osiguranju, kao posebni uslov odredili da se vozilo neće smatrati otuđenim ako su u njemu ostali saobraćajna dozvola i ključevi, a što se u konkretnom slučaju i dogodilo. U tom smislu, prigovor apelanta da su ovakve odredbe ništave ex lege, u smislu člana 918. Zakona o obligacionim odnosima ocjenjen je neosnovanim. Naime, sud je zaključio da su stranke saglasnom voljom i jedne i druge strane odredile da se neće smatrati krađom ukoliko vozilo bude otuđeno, a u njemu su ostali saobraćajna dozvola i ključevi. Sud je, također, zaključio da je apelant zaključenjem ugovora o korištenju vozila, postupao sa velikom nemarnošću, jer je u istom popunio samo osnovne podatke, bez identifikovanja lica kome izdaje automobil. Nadalje, u toku postupka, lice kome je automobil bio izdat je iznenada otputovalo u inostranstvo, te tek, nakon nekoliko poziva suda, dalo izjavu u Centru javne bezbjednosti Banja Luka da je automobilu ostavio ipred svoje kuće u Banja Luci, da se vratio nakon pet dana i otkrio krađu, te da je u automobilu ostala saobraćajna dozvola. Najzad, u svom dopisu Centar javne bezbjednosti Banja Luka, potvrdio je da raspolaže sa informacijama da je lice kome je automobil bio iznajmljen podnijelo lažnu prijavu zbog krađe istog, te da je vozilo prodato u Rusiji. U obrazloženju presude Kantonalnog suda istaknuto je da je prvostepeni sud analizirao sve dokaze značajne za donošenje odluke, brižljivo ih cijenio, te nakon pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, donio odluku zasnovanu na zakonu. Najzad, sud je zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda da stranke kod ugovora o osiguranju, unošenjem u polisu osiguranja posebnih odredbi, mogu odstupiti od opštih ili posebnih uslova osiguranja, jer je u suprotnosti sa članom 918. Zakona o obligacionim odnosima, ali da nije bitno uticao na zakonitost i pravilnost pobijane odluke. Najzad, iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenoj presudi, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije postupao u skladu sa pravilima struke, da nije preduzeo sve potrebne mjere obezbjeđenja da ne dođe do otuđenja vozila, pa mu i ne pripada pravo da traži naknadu štete koju je sam sebi svojim ponašanjem prouzrokovao. Ovakvo ponašanje apelanta omogućava primjenu odredbi člana 920. Zakona o obligacionim odnosima, koji reguliše da osiguranik nema pravo na bilo kakva davanja ako je izazvao osigurani slučaj namjerno ili prevarom.
4. Vrhovni sud je, odlučujući po blagovremeno izjavljenoj reviziji od apelanta zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, presudom broj Rev-1132/05 od 9. novembra 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pogrešno tumačio odredbu člana 918. Zakona o obligacionim odnosima jer se u predmetnom slučaju ne radi o neizvršenju obaveze osiguranika poslije nastupanja osiguranog slučaja, nego o ugovorenom uslovu pod kojim je ugovor zaključen i polica osiguranja potpisana. U tom smislu, klauzula u predmetnom ugovoru, odnosno polici pod kojim uslovima se neće smatrati da je vozilo otuđeno, ne podrazumjeva slučaj koji predviđa član 918. Zakona o obligacionim odnosima, a prema kom su ništave odredbe ugovora koji predviđa gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja, ako osiguranik ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza. Najzad, Vrhovni sud je ocjenio pogrešnim stanovište Kantonalnog suda da svoju odluku utemelji na odrebama člana 920. Zakona o obligacionim odnosima jer nije sa sigurnošću utvrđeno da je do krađe vozila došlo namjerno ili prevarom od strane apelanta ili lica kome je sporni automobil bio iznajmljen. Međutim, kako je Kantonalni sud pravilno odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu, revizija apelanta je odbijena kao neosnovana primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da su pobijane presude paušalne, zasnovane na pukim tvrdnjama tuženog i neobrazložene na pravno relevantan način. Na taj način učinjene su povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno je utvrđeno činjenično stanje i pogrešno je primjenjeno materijalno pravo. Apelant posebno ističe da su sudovi potpuno zanemarili član 918. Zakona o obligacionim odnosima, u skladu s kojim, činjenica da apelant nije mogao predati saobraćajnu dozvolu i ključeve od otuđenog automobila nije mogla uticati na ispunjenje obaveze tuženog da apelantu nadoknadi štetu. Nadalje, sudovi se ne pozivaju niti na jednu zakonsku odredbu na temelju koje ponašanje apelnata protivno dobrim poslovnim običajima može biti razlog da tuženi ne ispuni svoju obavezu, niti obrazlažu razloge zbog kojih bezrezervno vjeruju u izjavu zakonskog zastupnika i punomoćnika tuženog da je apelant prije iznajmljivanja vozila bio obavješten da će vozilo biti ukradeno. Najzad, apelant smatra da je «donošenjem nezakonitih odluka od strane Vrhovnog suda lišen imovine postupanjem tuženog».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantiovi navodi o povredi prava na imovinu u suštini se odnose na navodnu «nezakonitost» osporenih presuda, čime s implicitno apelant žali na primjenu materijalnog zakona od strane Vrhovnog suda, konkretno člana 918. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
9. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasno i precizno obrazloženje zašto se citirana zakonska odredba nije mogla primjeniti na konkretni odnos, a u skladu s kojim, klauzula u polisi osiguranja koja određuje da se neće smatrati da je vozilo otuđeno ako su u njemu ostali saobraćajna dozvola i ključevi, ne predstavlja uslov u smislu člana 918. Zakona o obligacionim odnosima, već definiše osigurani slučaj i u tom smislu predstavlja uslov pod kojim je ugovor o kasko osiguranju zaključen i polisa potpisana. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude ne ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primjenio materijalni zakon. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» pa su navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović