Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-537/07 (J. i J. V.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-537/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-537/07, rješavajući apelaciju Josipa i Jagice Vrdoljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa i Jagice Vrdoljak podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-

000072 od 22. decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj P-511/97 od 9. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip i Jagica Vrdoljak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, podnijeli su 7. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000072 od 22. decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-511/97 od 9. decembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-511/97 od 9. decembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000072 od 22. decembra 2006. godine, obavezana je tužena Sanja Tubić (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima solidarno isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 1.494,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Navedenom presudom apelanti su odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti podnesenom tužbom tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade štete isplati iznos od 9.714,50 KM sa kamatom i troškovima postupka. Tužbeni zahtjev su zasnovali na činjenici da je tužena, u ratnim okolnostima, uselila u prizemlje njihove kuće i stanovala nepune 2 godine, za koje vrijeme je otuđila ili oštetila njihove pokretne stvari, zbog čega su tražili da im tužena naknadi njihovu protivvrijednost u utuženom iznosu.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude dalje istakao da je među parničnim strankama sporan i osnov i visina tužebenog zahtjeva. Osnovni sud je utvrdio da je tužena uselila na sprat porodične kuće apelanata na osnovu rješenja nadležne opštinske službe, kao i da su se u tom dijelu objekta nalazile sve sporne stvari apelanata. Ove činjenice sud je utvrdio uvidom u navedeno rješenje kojim je dio objekta apelanata dodijeljen tuženoj na privremeno korištenje, zatim iz iskaza apelanata i iskaza saslušanih svjedoka. Sud je dalje naveo da je tokom postupka utvrdio da je tužena vratila stvari koje je držala u posjedu u momentu iseljenja iz predmetnog stambenog objekta, o čemu je napravljen popis stvari od strane sudskog izvršitelja.

5. Osnovni sud je dalje utvrdio da neke od stvari koje su predate u posjed apelanatima nisu bile za upotrebu, odnosno da su bile oštećene zbog nepravilnog smještaja istih. Sud je smatrao da budući da je tužena, nakon iseljenja apelanata iz predmetnog dijela kuće, ostala u posjedu tog dijela stambenog objekta i u posjedu pokretnih stvari apelanata. Dalje, sud je smatrao da bez obzira što je tuženi bila privremeni korisnik, bila je dužna da čuva navedene stvari sa pažnjom dobrog domaćina, na što ju je obavezivalo i rješenje opštinskog organa o dodjeli stambenog objekta na privremeno korištenje. Iznošenjem pokretnih stavri apelanata iz kuće i smještanje u podrum i ostale prostorije, koje nisu bile adekvatne za smještaj predmetnih stvari, došlo je do oštećenja i uništenja istih. Osnovni sud je smatrao tuženu odgovornom za uništene i oštećene stvari, obzirom da je morala prilikom iznošenja predmetne stvari pravilno uskladištiti, prema uslovima koji odgovaraju čuvanju istih, ili je pak, a što je bila praksa u to vrijeme, mogla tražiti od nadležne opštinske službe da popiše i izuzme predmetne stvari radi čuvanja, što tužena nije učnila. Sud je, zaključio da je tužena pričinila štetu na stvarima apelanata i da ju je dužna nadoknaditi.

6. U obrazloženju je također navedeno da su apelanti tokom postupka konačno precizirali i usmjerili tužbeni zahtjev na naknadu materijalne štete prema tuženoj u smislu odredbi člana 154. stav

1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), člana 155. ZOO i člana 185. stav 3. ZOO. Osnovni sud je smatrao da je u konkretnom slučaju potraživanje naknade štete od tužene u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO zasnovano na krivici tj. odgovornosti tužene za oštećenje ili uništenje stvari. Sud je dalje smatrao da su apelanti prije svega bili obavezni da dokažu da su imali u posjedu ili vlasništvu pokretne stvari navedene u tužbenom zahtjevu, dokaz da su stvari uništene ili oštećene, zatim uzročnu vezu između oštećenja ili uništenja stvari i radnji tužene, kao i dokaz o njihovoj vrijednosti. Za jedan dio stvari apelanti su predložili vještačenje po vještaku procjenitelju radi utvrđivanja vrijednosti ovih stvari u momentu kada je u posjedu stvari bila tužena, dok su za ostali dio pokretnih stvari potraživali naknadu štete prema njihovoj tržišnoj vrijednosti, a u skladu s prosječnim cijenama dostavljenim od trgovačkog preduzeća «Izbor» Doboj. Tokom postupka sud je utvrdio da su stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva kupljene u periodu od 1983. godine pa do 1992. godine, što znači da su stvari bile u upotrebi oko 9 godina prije posjeda tužene.

7. Osnovni sud je dosudio apelantima naknadu štete za stvari u ukupnom iznosu od 1.494,00 KM, prema procjeni stalnog sudskog vještaka procjenitelja za stvari za koje je predloženo vještačenje. Za ostale pokretne stvari za koje su apelanti pružili dokaz da su postojale u vrijeme ulaska u posjed objekta tužene, Sud nije dosudio štetu, jer je smatrao da apelanti nisu pružili sudu dokaz o vrijednosti ovih stvari u vrijeme presuđenja, a prema njihovom stanju u vrijeme kada je tužena ušla u posjed ovih stvari, kako je to urađeno po vještaku procjenitelju za ostale pokretne stvari. Sud je obrazložio da je od tržišne vrijednosti ovih stvari bilo potrebno oduzeti i amortizaciju zbog njihovog korištenja do 1992. godine, o čemu apelanti nisu pružili dokaze.

8. U obrazloženju drugostepene presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio u cijelosti nalaz vještaka procjenitelja i apelantima na ime naknade štete za navedene pokretne stvari dosudio iznos koji je utvrdio vještak, pri tome dajući valjane razloge, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Okružni sud je naveo da je vještak imao u vidu sve elemente koji utiču na utvrđivanje vrijednosti upotrebljavanih stvari, zbog čega je neosnovan prigovor žalbe da je iznos naknade prenisko utvrđen. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za ostale pokretne stvari, žalba je prema mišljneu ovog suda neosnovana, jer apelanti nisu dokazali da su i posjedovali sve navedene stvari, niti se pribavljene cijene mogu uzeti kao dokaz o stvarnoj vrijednosti stvari. Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud dao jasne razloge koje činjenice smatra dokazanim i na kojima zasniva svoju ocjenu, a koje razloge kao pravilne prihvata i ovaj sud.

9. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, jer nisu pravilno ocijenili dokaze. Istakli su da sudovi tokom postupka nisu pravilno utvrdili koje su sve stvari apelanti imali u svom posjedu. Također su naveli da je za dio stvari bilo moguće pribaviti jedino prosječnu tržišnu vrijednost, jer apelanti nisu imali dokaze o njihovom identitetu, kakvoći i ostalim osobinama. Kršenje prava na dom i imovinu apelanti nisu posebno obrazložili.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ističući povredu prava na pravično suđenje, apelanti su naveli da je osporenim presudama zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odbijen znatan dio njihovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U vezi sa navodima apelanata da im tužena naknadi svu materijalnu štetu koju su precizirali tužbenim zahtjevom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na konkretni slučaj primijenili odredbu člana 154. stav 1. ZOO, kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Također, sudovi su primijenili član 155. ZOO kojim je propisano da je šteta umanjenje nečijih sredstava, odnosno nečije imovine i član 185. stav 3. ZOO, kojim je proipisano da ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, štetnik je dužan oštećenom isplatiti odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. Pri tome su redovni sudovi obrazložili da su u provedenom postupku utvrdili koje je pokretne stvari tužena držala u svom posjedu, a za koje pokretne stvari apelanti nisu dokazali da su bile u posjedu tužene, kao i odgovornost tužene za uništene i oštećene stvari, jer ih nije čuvala sa pažnjom dobrog domaćina, a što je bila njena obaveza. Ustavni sud dalje zapaža da su, utvrđujući visinu štete, redovni sudovi prihvatili kao objektivan i stručan nalaz sudskog vještaka procjenitelja, koji je utvrdio visinu štete za određene stvari, koju su redovni sudovi dosudili apelantima. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi odbili zahtjev za naknadu štete za ostale pokretne stvari uz obrazloženje da apelanti nisu ponudili sudu dokaz o vrijednosti ovih stvari prema njihovom stanju u vrijeme kada je tužena ušla u posjed predmetnih stvari. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali dovoljno i jasno obrazloženje za svoje odluke.

14. Ustavni sud također ističe da su apelanti navode iz apelacije o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju već isticali u žalbenom postupku, o kojima je Okružni sud dao obrazloženje u svojoj odluci, a koje je po mišljenju Ustavnog suda, zadovoljavajuće i u skladu sa standardima člana

6. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može pronaći ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti apelanti nude dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a. nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelanti su, takođe, naveli da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se navodi apelanata o povredi prava na dom i imovinu svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, dakle na iste razloge zbog kojih apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, a u kontekstu elaboracije tih navoda u prethodnim tačkama, Ustavni sud je zaključio da su i navodi apelanata o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-537/07 (J. i J. V.) | Sudska praksa | Aktio