Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-578/07 (B. Š.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-578/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-578/07, rješavajući apelaciju Bećira Šerifovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bećira Šerifovića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000094 od 27. decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-

134/05 od 26. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bećir Šerifović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 12. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-

0-Gž-06-000094 od 27. decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-134/05 od 26. januara 2006. godine.

2. Apelant je 21. marta 2005. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Preduzeća za proizvodnju, promet i usluge «Grafam»DD Brčko (u daljnjem tekstu: I tuženi) i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: II tuženi), radi povratka u radni odnos i posao. Odlučujući o tužbi i zahtjevu apelanta, Osnovni sud je donio presudu broj P-134/05 od 26. januara 2006. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se I i II tuženi obavežu da ga vrate u radni odnos i rasporede na radno mjesto VKV kartonažera, odnosno na radno mjesto odgovarajuće stručne spreme. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizilazi nesporna činjenica da je apelantu radna knjižica zaključena 30. aprila 1992. godine, da se prvi put obratio I tuženom tokom 2000. godine, a tužbu sudu podnio 2005. godine. Razlog zbog kojeg je Osnovni sud ocijenio da je zahtjev apelanta neosnovan jeste propuštanje zakonskih rokova u kojima je apelant pred sudom mogao tražiti zaštitu svojih prava, a koji su propisani u čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90; u daljnjem tekstu: ZOPRO) koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantu zaključena radna knjižica i utvrđen prestanak radnog odnosa.

3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio presudu broj 097-0-Gž-06-000094 od 27. decembra 2006. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene persude, Apelacioni sud je naveo da se tokom postupka pokazalo nespornim da je apelant prestao raditi kod I tuženog 30. aprila 1992. godine, da radnu knjižicu nije preuzeo i da pismenim putem nije tražio bilo kakvu zaštitu svojih prava kod I tuženog, izuzev usmenog obraćanja u toku 2000. godine. Apelacioni sud je naveo da je neprihvatljiva tvrdnja apelanta da nije znao za prestanak radnog odnosa, jer je takvo stanje, s obzirom da je prestao raditi 1992. godine a prvi put se usmeno obratio tuženim 2000. godine, trajalo dugi niz godina. Ovo i kod činjenice, kako je dalje navedeno, da je apelant zbog opštepoznatih okolnosti-ratnih događaja i proglašenja ratnog stanja prestao raditi, ali s obzirom da je 19. juna 1996. godine ukinuto ratno stanje, od tada po mišljenju Apelacionog suda nije bilo zapreka da se apelant zainteresira za svoj radnopravni status i da zatraži internu i sudsku zaštitu, shodno odredbama ZOPRO koji je bio na snazi u vrijeme kada mu je zaključena radna knjižica. S obzirom da je apelant zaštitu svojih prava iz radnog odnosa zatražio tek 2005. godine, podnošenjem tužbe, prekludiran je u pravu da zaštitu svojih prava uspješno ostvaruje u sudskom postupku.

4. Apelant navodi da mu je presudama Osnovnog suda i Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je eksplicitno naveo da kršenje prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer, kako navodi, nikada nije primio odluku o prestanku radnog odnosa u pismenoj formi kako bi nastale pravne posljedice obuhvaćene sadržajem te odluke. Apelant je također naveo da sudovi koji su donijeli osporene presude nisu po njegovom mišljenju cijenili ratne i poslijeratne teškoće s kojima se susretao, niti su cijenili razloge zbog kojih se tek u toku 2000. godine obratio I tuženom, odnosno tokom 2005. godine sudu. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek ističe u vezi sa nedosatvljanjem rješenja o prestanku radnog odnosa na koje bi imao mogućnost izjavljivanja pravnog lijeka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom donošenja odluke u pogledu tužbenog zahtjeva apelanta, zauzeo stav da je njegov zahtjev da se vrati u radni odnos i rasporedi na odgovarajuće radno mjesti neosnovan, jer se dan saznanja za povredu cijeni prema danu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su njegova prava povrijeđena i kada je objektivno bio u mogućnosti da zatraži zaštitu. S obzirom da osnovno pravo na rad apelant nije ostvarivao od 30. aprila 1992. godine, da je objektivno bio u mogućnosti podnijeti zahtjev I tuženom a potom zatražiti i sudsku zaštitu 15 dana od ukidanja neposredne ratne opasnosti, dakle 19. juna 1996. godine a da je tužbu podnio 21. marta 2005. godine, proizilazi kako je zaključio prvostepeni sud da apelant nije postupio u skladu sa odredbama čl. 80. i 83. ZOPRO. Ovako stanovište zauzeo je i Apelacioni sud, dajući u osporenoj presudi odgovore na sve žalbene prigovore apelanata. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja.

9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant također ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i to u vezi sa nedostavljanjem rješenja o prestanku radnog odnosa u pismenoj formi. Ustavni sud zapaža da je ovaj apelantov prigovor bio predmet razmatranja redovnih sudova u kom pogledu su navedeni jasni razlozi iz kojih proizilazi mogućnost sudske zaštite prava iz radnog odnosa u nedostatku rješenja o prestanku radnog odnosa, ali uz poštivanje objektivnih i subjektivnih rokova. Ustavni sud napominje da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Obzirom na izneseno navodi apelanata vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni, budući da je apelant u okviru prava iz radnog odnosa imao i koristio mogućnost podnošenja tužbe o kojoj je meritorno riješeno a nakon toga i žalbe, pa se u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-578/07 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio