Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-637/07 (S. V.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-637/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-637/07, rješavajući apelaciju Slobodana Vuksanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Vuksanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
1099/05 od 14. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1056/03 od 25. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Vuksanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Spasoja Vuksanović, podnio je 16. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1099/05 od 14. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1056/03 od 25. februara 2005. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Jusufa Šarkića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi nakande štete. U navodima tužbe je istakao da je presudom Općinskog suda I u Sarajevu broj P-914/98 od 14. maja 2002. godine kćerki tuženog naloženo da mu preda u posjed poslovni prostor u Sarajevu, ul. Kranjčevića br. 26 (u daljnjem tekstu: poslovni prostor) a tuženi je nakon što je upoznat sa sadržajem presude neutvrđenog datuma u maju mjesecu 2003. godine izvršio devastiranje tog poslovnog prostora. Predložio je da sud nakon provedenog dokaznog postupka obaveže tuženog da mu na ime pričinjene štete na poslovnom prostoru isplati iznos od 7.162,78 KM sa pripadajućom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio presudu broj P-1056/03 od 25. februara 2005. godine, kojom je zahtjev apelanta odbio kao neosnovan uz obavezu da tuženom isplati troškove postupka. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo nespornu činjenicu prema kojoj je kćerka tuženog na predaju poslovnog prostora bila obavezana pravosnažnom presudom i činjenicu da je apelant u posjedu poslovnog prostora. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je ocijenio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan jer apelant, kao lice kojem je prouzrokovana šteta, je bio dužan dokazati da mu je radnjom ili propuštanjem tuženog prouzrokovana šteta. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, nijedan saslušani svjedok nije potvrdio da je vidio da je tuženi rušio poslovni prostor a ni ostali provedeni dokazi niti u jednom dijelu nisu ukazali da je tuženi pričinio štetu na poslovnom prostoru apelanta, zbog čega je njegov zahtjev za nakandu štete kao neosnovan odbijen.
3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude donio presudu broj Gž-
1099/05 od 14. decembra 2006. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Obrazlažući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud u toku postupka proveo sve relevantne dokaze i nesporno utvdio da je apelant u posjedu poslovnog prostora kojeg mu je po pravosnažnoj presudi u posjed predala kćerka tuženog. Dokazi koje je apelant u postupku predložio nisu potvrdlili da mu je tuženi pričinio štetu, niti su tu tvrdnju potvrdili saslušani svjedoci a otac apelanta saslušan u svojstvu svjedoka izjavio je da je tuženi prijavljen policijskoj stanici iz razloga što je na poslovni prostor stavio katanac. Žalbeni prigovor da je tuženi priznao pričinjenu štetu i da je takvu izjavu dao pred organima PU Centar, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim, jer je Općinski sud obrazlažući svoju presudu izveo pravilan zaključak nakon što je tuženog saslušao u svojstvu parnične stranke, a potom utvrdio da protiv tuženog povodom date izjave pred organima PU Centar nije pokrenut krivični postupak te stoga ne postoji ni njegova krivična odgovornost.
4. Apelant je istakao da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenhciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3. m) Ustava Bosne i Hercegovine. U pogledu prava na prava na pravično suđenje istakao je da mu nije omogućeno nepristrasno suđenje, jer je sud u prvostepenom i drugostepenom postupku u odnosu na tuženog bio pristrasan, čime je njemu nanesena šteta. Takođe je istakao da su sudovi pogrešno ocijenili dokaz-izjavu tuženog datu u PU Centar, kojom je priznao da je počinio štetu. Povrede ostalih prava apelant nije obrazlagao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
7. Ustavni sud, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na sudsku ocjenu dokaza i pristrasnost suđenja na štetu apelanta. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjene nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu uz navođenje jasnih i razumljivih razloga na kojima je odluka zasnovana (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 49/05 od 27. juna 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je, između ostalog i da stranama u postupku pokaže da im je omogućeno da na ravnopravan i na pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom.
8. Ustavni sud zapaža da je u Općinski sud u presudi koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, jasno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim, jasno naveo razloge zbog kojih izjavu tuženog datu pred organima PU Centar nije prihvatio kao priznanje za nastalu štetu, te je izveo zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica, u skladu sa standardima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U postupanjima redovnih sudova Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrebljen na štetu apelanta, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. U pogledu apelanovog prigovora da su sudovi u dvije instance bili pristrasni, Ustavni sud ukazuje na stav da je obaveza apelanta je da ukoliko tvrdi da je odluku donio nepristrasan sud, apelacija mora da sadrži konkretne elemente koji ukazuju na prisrasnost suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). S obzirom da apelant nije naveo u čemu se ogleda nepristrasnost suda, nego je samo paušalno je ukazao na kršenje ovog principa, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
10. S obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Ostali navodi
11. Apelant se također žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na poštivanje doma, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz čl. II/3. f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava niti se o ovim pravima odlučivalo u postupku. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović