Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-859/07 (D. J.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-859/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-859/07, rješavajući apelaciju Dušana Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Jovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-296/04 od 12. decembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-

546/03 od 25. marta 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Loparama broj R-16/03 od 3. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, podnio je 19. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-296/04 od 12. decembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-546/03 od 25. marta 2004. godine i rješenja Osnovnog suda u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-16/03 od 3. jula 2003. godine.

2. Apelant je protiv JZU «Dom zdravlja» Lopare (u daljnjem tekstu: protivnik apelanta) kod Osnovnog suda pokrenuo vanparnični postupak, radi priznanja prava na otkup stana. U prijedlogu je naveo da je nosilac stanarskog prava na stanu u ul. Cara Dušana br. C-36 L (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Naveo je da mu protivnik, koji je davalac na korištenje i vlasnik predmetnog stana, nije dao saglasnost za otkup stana, zbog čega je zatražio da se protivniku naloži da mu kao nosiocu stanarskog prava izda pismeni akt o priznanju prava na otkup stana ili da rješenje zamijeni saglasnost za otkup stana. Protivnik apelanta je osporio prijedlog ističući da apelant nikada nije stekao stanarsko pravao jer nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Osnovni sud je odlučujući o prijedlogu apelanta donio rješenje broj R-16/03 od 3. jula 2003. godine kojim je apelantov prijedlog odbijen. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelant nakon što mu je predmetni stan dodijeljen 1984. godine, nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana. Ta činjenica utvrđena je, kako je dalje navedeno, uvidom u uvjerenje JKGP «Ekokom» Lopare broj 217/01 od 27. septembra 2001. godine i uvidom u pravosnažnu presudu Osnovnog suda broj P-176/01 od 26. novembra 2001. godine. Osnovni sud je uvidom u ugovor o korištenju stana kojeg je apelant 29. marta 2002. godine zaključio sa JKGP «Ekokom» Lopare zaključio da je ugovor apsolutno nišrtav i da se po osnovu takvog ugovora nije moglo steći stanarsko pravo. Ovo iz razloga, kako je dalje navedeno, jer ugovor nije zaključen na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana već na osnovu izjava građana od 21. i 29. marta 2002. godine.

3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj Gž-546/03 od 25. marta 2004. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je rješenje Osnovnog suda pravilno i zakonito jer je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-176/01 od 26. novembra 2001. godine, kako je dalje navedeno, utvrđeno je da apelant nije zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana i da nije nosilac stanarskog prava, zbog čega nema pravo ni na otkup predmetnog stana. Za rješavanje spornog odnosa, nije od značaja što je apelant naknadno zaključio ugovor o korišćenju stana sa JKP «Ekokom» Lopare, jer je taj ugovor ništav i zaključen je nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, na koju činjenicu je ukazao prvostepeni sud.

4. Vrhovni sud je rješenjem broj Rev-296/04 od 12. decembra 2006. godine, apelantovu reviziju kao neosnovanu odbio. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je istakao da je tokom postupka koji je predhodio donošenju prvostepenog i drugostepenog rješenja utvrđeno da je predmetni stan vlasništvo protivnika apelanta koji je rješenjem od 15. oktobra 1984. godine dodijeljen apelantu na korištenje, da apelant sa SIZ-om stanovanja nije zaključio ugovor o korištenju tog stana, da se apelant uselio u stan i nesmetano ga koristio do polovine 1992. godine kada ga je zbog ratnih dešavanja napustio i da mu je predmetni stan vraćen u posjed 27. marta 2002. godine. Vrhovni sud smatra da je odluka Okružnog suda pravilna jer je u odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. S obzirom da apelant nije dokazao da je prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova sklopio ugovor o korištenju stana te da iz pravosnažne presude Osnovnog suda broj P-176/01 proističe da apelant na predmetnom stanu nije stekao stanarsko pravo, a da je Osnovni sud u konkretnoj pravnoj stvari bio vezan za pravno dejstvo te presude, apelantu ne pripada pravo na otkup predmetnog stana sve dok ta pravosnažna presuda postoji. Ostale revizijske prigovore Vrhovni sud nije cijenio uz obrazloženje da nemaju uticaja na rješenje konkretne pravne stvari, sve dok pomenuta pravosnažna presuda proizvodi pravno dejstvo, dakle dok ne bude ukinuta ili preinačena.

5. Apelant je istakao da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer je Vrhovni sud ocijenio da je rješenje drugostepenog suda pravilno iako po njegovom mišljenju nije. Također apelant naglašava činjenicu da posjeduje pismenu dokumentaciju kojom dokazuje da je imao zaključen ugovor o korištenju stana i da je u stanu živio do izbijanja ratnih dejstava, što Vrhovni sud po njegovom mišljenju nije smio zanemariti. Povrede ostalih prava apelant nije obrazlagao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

8. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u postupku pred Vrhovnim sudom koji je drugostepeno rješenje ocijenio pravilnim. S tim u vezi, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Prvostepeni sud je nesporno utvrdio da je apelant imao zaključen ugovor o korištenju stana i da je živio u spornom stanu do izbijanja rata, što apelant ističe kao neutvrđene činjenice, ali je također utvrdio i to da je ugovor oglašen ništavim, što je bilo odlučujuće da odbije njegov tužbeni zahtjev da mu se prizna pravo na otkup stana. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud cijeneći revizione razloge jasno naveo nesporne činjenice koje su utvrđene tokom postupka koji je predhodio donošenju rješenja nižestepenih sudova, posebo ističući da su nižestepeni sudovi bili vezani za pravosnažnu presudu kojom je riješeno predhodno pitanje a kojom je utvrđeno da apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu prema tome, sve dok navedena pravosnažna presuda postoji i proizvodi pravno dejstvo (dok se ne ukine ili preinači) apelantu ne pripada pravo na otkup predmetnog stana.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Ustavni sud stoga smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

11. Apelant se također žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant nije uopće obrazložio u čemu se sastoje povrede ovih prava, nego ih je paušalno istakao, zbog čega su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-859/07 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio