Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-580/07 (D. D.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija preuranjena
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-580/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 580/07, rješavajući apelaciju Damira Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Dedića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0- Kv-07-000 032 od 6. februara 2007. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KPP-07-000015 od 4. februara 2007.
godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Dedića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Kv-07-000 032 od 6. februara 2007. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KPP-07-000015 od 4. februara 2007.
godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.
st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kv-07-000 032 od 6. februara 2007. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-KPP-07-000015 od 4. februara 2007. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-KPP-07-000 015 od 4. februara 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem istog suda broj 009-0-Kv-07-000 032 od 6. februara 2007. godine, apelantu je određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji može najduže trajati do 2. marta 2007. godine ili do nove odluke suda.
3. Odlučujući o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva, sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je zaključio da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi za određivanje pritvora apelantu i to iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, u daljnjem tekstu: ZKP F BiH). Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizilazi da je Kantonalno tužilaštvo pokrenulo istražni postupak protiv apelanta i Ć.S., zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 31. istog zakona. U rješenju o određivanju mjere pritvora, sud je obrazložio da osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo proizlazi iz službenog izvještaja MUP-a Kantona Sarajevo–Odjeljenje opšti kriminal od 2. februara 2007. godine, kao i dostavljenih materijalnih dokaza koji su taksativno navedeni u rješenju, te zaključio da je «s obzirom na način i posljedice izvršenog krivičnog djela (smrt jedne osobe) [...] određivanje pritvora neophodno radi sigurnosti građana».
4. U obrazloženju rješenja sud je, također, naveo da je izvršio uvid u dostavljene dokaze te je pozvao apelanta i Ć.S. kako bi ih upoznao sa prijedlogom Kantonalnog tužilaštva. Sud je, nakon što je proveo naprijed navedene radnje, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina i teža kazna. Obzirom da postoji osnovana sumnja da je navedeno djelo apelant počinio u saizvršilaštvu sa Ć.S., u stubištu stambene zgrade u Sarajevu, ul. Džamijska broj 2. oko 13,40 sati, gdje živi veći broj ljudi, na način da je uz upotrebu pištoja, pucanjem lišio života Frašto Bajru, sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi za određivanje mjere pritvora iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, donio Rješenje broj 009-0-Kv-07-000 032 od 6. februara 2007. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. Naime, Sud je naveo da je saglasan sa zaključkom iz prvostepenog rješenja da postoji dovoljno osnovane sumnje da su apelant i Ć.S. počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Nadalje je istakao da su neosnovani navodi apelanta da nema dovoljno osnovane sumnje i da se nisu ispunili uslovi iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP F BiH, za određivanje mjere pritvora. U nastavku obrazloženja, sud je obrazložio da pojam osnovane sumnje u smislu člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) predstavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog promatrača da je određena osoba mogla počiniti krivično djelo. Razumna sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret utemeljena je na činjenicama i informacijama koje su potvrđene objektivnom dokumentacijom koju je sudu dostavilo Kantonalno tužilaštvo. Nadalje, u obrazloženju rješenja, sud je konstatovao da je ispunjen i uslov iz člana 146. stav 1. tačka d) jer je krivično djelo učinjeno na način opisan u prvostepenom rješenju, a osnovan je zaključak iz prvostepenog rješenja da je određivanje pritvora neophodno za bezbjednost građana, obzirom na način izvršenja krivičnog djela i njegove posljedice.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. 2. i 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je mjera pritvora određena protivno zakonu i da je sud u osporenim odlukama morao detaljno, iscrpno i jasno obrazložiti postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao i razloge zbog kojih bi, njegovim boravkom na slobodi bila ugrožena sigurnost građana, a posebno na koji način bi bila ugrožena. Apelant smatra da pobijano rješenje uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i to kako kada je u pitanju osnovana sumnja kao conditio sine qua non za određivanje pritvora, tako i u odnosu na navode o dokazima iz kojih ista, navodno, proizlazi. Nadalje, apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na pravično suđenje, i to, prije svega, pretpostavka o nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer je u osporenom prvostepenom rješenju Kantonalni sud naveo: «[...] a navedeno djelo počinili su zajedno, uz upotrebu pištolja ...», dakle naveo je činjenicu kojom tvrdi da je apelant počinio krivično djelo. Povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3., apelant vidi u činjenici da rješenja ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama u pogledu osnovane sumnje da je aplenat počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Apelant, također, smatra da sud nije cijenio činjenicu da je on u žalbi isticao postojanje bitnih povreda krivičnog postupka nego je, bez upuštanja u bilo kakvu analizu žalbenih razloga i razloga rješenja o pritvoru, paušalno i proizvoljno potvrdio prvostepeno rješenje, što je povreda presumpcije nevinosti kao njegovog prava iz člana 3. stav 1. ZKP FBiH u vezi sa članom 6. stav 2. Evropske konvencije.
7. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da mu je prekršeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije, time što mu je određen pritvor. Kantonalni sud je, na osnovu dostavljene dokumentacije, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZ F BiH. Apelant se izjasnio na prijedlog o određivanju pritvora, odmah mu je postavljen branilac po službenoj dužnosti, a pružen mu je i odgovarajući ljekarski tretman. O uloženoj žalbi je blagovremeno odlučilo vijeće koje je tu žalbu odbilo, što dokazuje da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Kantonalni sud ističe da je, nakon isteka jednomjesečnog pritvora, krivično vijeće Kantonalnog suda apelantu produžio pritvor 26. februara 2007. godine za još dva mjeseca, što je dodatni razlog za tvrdnju da nema povrede ljudskih prava apelanta. Također, Kantonalni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanta o kršenju prava iz člana 6. Evropske konvencije.
8. Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru ističe da nije bilo povreda prava apelanta, niti je tokom postupka učinjena bilo kakva povreda zakona koja bi utjecala na zakonitost rješenja koje se pobija apleacijom. Sud je jasno i decidno obrazložio kako i na osnovu kojih razloga je odredio pritvor, navodeći pri tom da postoji osnovana sumnja kao i dovoljno činjenica i informacija koje zadovoljavaju objektivne promatrače da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, što je utemeljeno na činjenicama i informacijama potvrđenim objektivnom dokumentacijom. Kantonalno tužilaštvo predlaže da se podnesena apelacija odbije kao neosnovana Dopustivost prima facie
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je odluka o određivanju pritvora nezakonita i prizvoljna jer nisu ispunjeni uslovi za određivanje mjere pritvora. Apelant ističe da Kantonalni sud nije konkretizovao postojanje «osnovane sumnje» kao jednog od uslova za određivanje pritvora, niti je obrazložio u čemu se ogleda opasnost da će boravkom na slobodi ugroziti sigurnost građana, niti na koji način bi sigurnost građana bila ugrožena.
12. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
13. Ustavni sud zapaža da rješenje o određivanju mjere pritvora apelantu sadrži obrazloženje iz kojeg proizlazi da je sud ocijenio postojeće dokaze i druge okolnosti koje bi opravdale donošenje rješenja o pritvoru. U konkretnom slučaju, u rješenju su nabrojani svi dokazi koji su dostavljeni od Kantonanog tužilaštva uz prijedlog za određivanje pritvora, na osnovu kojih je sud zaključio da postoji «osnovana sumnja» da je aplenat počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud obrazložio da «osnovana sumnja» proizlazi, između ostalog, i iz zapisnika o prepoznavanju apelanta od strane svjedoka V.G., B.B., S.N.i potvrde o oduzimanju predmeta od 3 februara 2009. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da sudovi nisu obrazložili postojanje «osnovane sumnje» neosnovani.
14. Apelant, nadalje osporava da je sud imao zakonit osnov za određivanje mjere pritvora iz razloga predviđenih u tačci d) stava 1. člana 146.ZKP FBiH. Apelant ističe da određivanje pritvora uz pozivanje na bojazan za sigurnost građana, kada za to ne postoje konkretni i objektivni dokazi, čini takav pritvor proizvoljnim.
15. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u boljoj poziciji od Ustavnog suda da na osnovu svih okolnosti konkretnog slučaja ocijene da li je pritvor po navedenom zakonskom osnovu potreban i opravdan. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenim rješenjima cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, da se nije samo pozvao na navedeni član ZKP FBiH, te da je uzeo u obzir i postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji je u konkretnom slučaju pretegnuo nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Također, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u svojim odlukama dao razloge koje, u konkretnim okolnostima i u situaciji kada se apelantu tek određuje pritvor, Ustavni sud ne može ocijeniti proizvoljnim
16. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, odnsono da nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, pa su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant u apelaciji navodi i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencje. Povredu ovog prava , apelant vidi u činjenici da je sud, unatoč odsutnosti činjenica i dokaza koji bi u smislu osnovane sumnje ukazivale da je apelant učinilac krivičnog djela, povrijedio «pretpostavku nevinosti apelanta» jer je u razlozima koje je naveo u obrazloženju rješenje o određivanju pritvora naveo: «...a navedeno djelo su počinili zajedno, uz upotrebu pištolja «
18. Ustavni sud primjećuje da je tačna konstacija apelanta da postoji navedena rečenica u rješenju o određivanu mjere pritvora. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je sud u osporenim rješenjima obrazlagao osnovanu sumnju da je aplenat počinio krivično djelo, kao preduslov za određivanje mjere pritvora. Sud nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju vezanu za apelanta a da prije iste nije postojala odrednica «osumnjičeni « i «osnovana sumnja da je ...». S tim u vezi, Ustavni sud smatra navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
Dopustivost u od odnosu na član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije
19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. i 3. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud pdosjeća da je u svojoj praksi već zauzeo jasan stav se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
20. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su samo donesena procesna rješenja kojim je određen pritvor protiv njega. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 3. Evropske konvencije preuranjeni.
21. Apelant se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali ove navode ničim nije obrazložio, pa ih Ustavni sud neće posebno razmatrati.
22. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović