Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-783/07 (B. J.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-783/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 783/07, rješavajući apelaciju Biljane Jovanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Jovanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000112 od 22. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Jovanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke podnijela je 12. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06- 000112 od 22. decembra 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 31. marta 2008.godine, 22. i 28. maja 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci broj P-2543/02 od 11 februara 2003. godine usvojen je zahtjev tužiteljice Jele Serdar (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i raskinut je ugovor o doživotnom izdržavanju (u daljnjem tekstu: ugovor) zaključen između nje kao primaoca izdržavanja i apelantice kao davaoca izdržavanja, koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Banja Luci pod brojem I-OV-540/96 od 29 aprila 1996. godine. Presudom je apelantica obavezana da tužiteljici naknadi troškove postupka.

3. Općinski sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da su stranke živjele skupa do 2002. godine, kada je tužiteljica napustila stan i otišla živjeti u sestrinu vikendicu, a još prije toga odnosi između njih su se poremetili. Također, sud je na osnovu navoda stranaka u postupku, zatim iskaza svjedoka, prije svega sestara tužiteljice a tetki aplentice, utvrdio da apelantica ne ispunjava svoje obaveze, na način kako je to ugovoreno. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja koje ni među strankama nije bilo sporno, prvostepeni sud je zaključio da postoji osnov za raskid ugovora i udovoljio je tužbenom zahtjevu jer je utvrdio da su međusobni odnosi tužiteljice i apelantice toliko poremećeni da je njihov zajednički život postao nepodnošljiv. Zbog toga je sud zaključio da su se stekli uslovi predviđeni članom 123. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON) kojim je propisano da: «[...] Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovarači žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete, da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana od suda može tražiti raskid ugovora. [...]».

4. Presudom Okružnog suda u Banja Luci broj Gž -508/03 od 24 maja 2005. godine, usvojena je žalba apelantice i presuda preinačena, te je tužbeni zahtjev tužiteljice u cjelosti odbijen. U obrazloženju presude, sud je naveo da je radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, održao raspravu i ponovo izveo dokaz, shodno odredbi člana 217. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske « broj 58/03 i 85/03). Na raspravi su saslušane parnične stranke kao i više svjedoka, a uzeti su u obzir i dokazi koji su izdvedeni pred prvostepenim sudom. Nakon toga, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Okružni sud je, nakon provedene rasprave, zaključio da nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora u smislu člana 127. Zakona o nasljeđivanju. Drugostepeni sud je ocijenio da apelantica nije tužiteljicu fizički maltretirala, pri čemu je poklonio vjeru svjedocima koje je predložila apelantica, nasuprot svjedoka koje je predložila tužiteljica, uz obrazloženje da se radi o sestrama tužiteljice koje su zainteresovane za ishod spora, zbog čega je i odbio tužbeni zahtjev.

5. Vrhovni sud je, Presudom broj 118-0-Rev-06-000 112 od 22. decembra 2006. godine, usvojio reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude, pa je tu presudu preinačio tako što je žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je Vrhovni sud naveo da je revizija osnovana, jer iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da se tužiteljica ugovorom obavezala da apelatici nakon smrti ostavi stan naveden u ugovoru, a apelantica se obavezala da će izdržavati tužiteljicu, brinuti se o njoj, obezbijediti joj hranu, odjeću, obuću i liječenje te nakon njene smrti o svom trošku je sahraniti i podići nadgrobni spomenik. Stranke su ugovorile da će živjeti u zajedničkom domaćinstvu kao i do sada, kod tužiteljice u njenom stanu.

6. Vrhovni sud je, nadalje naveo kako dugogodinje neizvršavanje ugovornih obaveza kao objektivna okolnost i subjektivna manifestacija tužiteljice da bi joj zajednica života, odnosno zajedničko domaćinstvo sa apelanticom sa njenog ličnog gledišta, bilo tegobno, pokazuju da je zbog tog došlo do takvih poremećaja da je nemoguće uspostaviti zajedničko domaćinstvo u skladu sa ugovorom. Navode apelantice da između nje i tužiteljice nema sukoba i da ona nije nikada tjerala tužiteljicu iz stana, niti je fizički i psihički maltretirala, odnosno da nije kriva za poremećaj međuljudskih odnosa, sud je ocijenio nebitnim. Naime ,sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bitno ko je kriv za poremećaj međuljudskih odnosa. Za raskid ugovora po stavu 2. člana 127. ZON-a, dovoljno je da je zajednica života nepodnošljiva samo za jednu ugovornu starnu, a tužiteljica je ustrajala u tvrdnji da joj je nemoguće živjeti zajedno sa apelanticom što proizlazi i iz činjenice da od 2002. godine ne boravi u svom stanu, već od tog vremena stan koristi samo apelenatica. Vrhovni sud je zaključio da se stoga ostvario raskidni uslov utvrđen u citiranoj zakonskoj odredbi pa je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Stanje spisa ukazuje da poremećaj međusobnih odnosa ima dugogodišnji i trajni karakter sa posljedicom da je zajednički život postao nepodnošljiv za tužiteljicu. Zbog toga je bilo nepotrebno utvrđivati kakav je odnos imala apelantica prema tužieljici. Osim toga, sud je zaključio i da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da apelntica nije izvršavala svoju ugovornu obavezu izdržavanja primaoca izdržavanja, na način kako je to bilo ugovoreno predmetnim ugovorom. Naime, ugovorom nije bilo predviđeno da se ugovorne strane međusobno pomažu i izdržavaju (što je tvrdila aplenatica) već je naprotiv, bila isključiva obaveza apelantice da izdržava tužiteljicu do njene smrti, a kako ona tu ugovornu obavezu nije ni mogla izvršavati kraj činjenice da se tužiteljica iselila iz svog stana (pri čemu je nebitno da li je to učinila dobrovoljno ili pod prisilom), Vrhovni sud je zaključio da se ispunila zakonska pretpostavka za raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju.

7. Apelantica se žali da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji, apelantica opisuje hronologiju događaja vezanu za tok sudskog postupka koji je okončan osporenom presudom. Smatra da sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenice u konkretnom slučaju, te da nije pravilno primijenio materijalno pravo. Po navodima apelantice, Vrhovni sud nije utvrdio da su odnosi između nje i tužiteljice bili poremećeni i da aplentica ne izvršava svoje obaveze preuzete ugovorom. Ističe da sud u postupku nije cijenio ni presudu Osnvnog suda u Banja Luci broj P-1117/00 od 15 novembra 2001. godine u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju iz razloga što je sud utvrdio da apelantica u cijelosti izvršava svoje obaveze preuzete ugovorom. Osim toga, apelantica smatra da sud uopšte nije odlučivao o pravima i obavezama stranaka koje su stvorene za vrijeme trajanja ugovora o doživotnom izdržavanju do dana presuđenja, odnosno da je apelantica na taj način oštećena jer je od 1996. godine pa nadalje izvršavala svoje obaveze iz ugovora.

8. Dopunom apelacije od 31. marta 2008. godine, apelantica je obavijestila Ustavni sud da je tužiteljica preminula 26. novembra 2007. godine. Nakon toga, na traženje Ustavnog suda da, shodno članu 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavi apelaciju na propisanom obrascu, apelantica je 22. maja 2009. godine dopunila apleciju. U dopunjenoj apleciji, apelantica se žali da joj je donošenjem odluke Vrhovog suda, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na imovinu–stan iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na život apelantica nije obrazložila. U apelaciji detaljno opisuje međuljudske odnose između tužiteljice, nje i sestra tužiteljice a njenih tetki zbog čijeg ponašanja je i pokrenut postupak raskida ugovora. Nakon toga je ponovo dopunila apelaciju 28. maja 2009. godine, ponovo opisujući međuljudske odnose u svojoj familiji i istorijat postupka koji je predmet apelacije .

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristiup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama, niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, što je zadatak redovnih sudova (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud ponovio u niz svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniki Bosne i Hercegovine» broj 31/03; odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U vezi sa navodima apelantice o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje, već je samo nezadovoljna osporenom odlukom. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoje zaključke o razlozima za usvajanje tužbenog zahtjeva, te da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje koju bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantica se žali i da joj je, zbog donošenja presude Vrhovnog suda i pravnih posljedica koje su nastupile nakon donošenja iste, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelantica povredu prava na život ne elaborira niti navodi bilo kakav dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je njeno pravo na život povrijeđeno, izuzev što paušalno navodi da joj je to pravo povrijeđeno zbog okončanja parničnog postupka i donošenja odluke Vrhovnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je apelantica «žrtva» kršenja prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Zbog toga,Ustavni sud smatra da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

14. Apelantica se, također, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, već se njeni navodi o kršenju ovog prava zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-783/07 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio