Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-917/07 (M. J.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pristup sudu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-917/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 917/07, rješavajući apelaciju Milorada Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Jovanovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž.552/05 od 8. marta 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj P- 35/05 od 23. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 28. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž.552/05 od 8. marta 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-35/05 od 23. septembra 2005. godine. Apelant je, 25. maja 2009. godine, Ustavnom sudu dostavio Rješenje Opštinskog suda u Trebinju broj P-35/05 od 23. septembra 2005. godine
2. Osnovni sud je rješenjem broj P-35/05 od 23. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Gž.552/05 od 8. marta 2007. godine, u parničnom postupku po apelantovoj tužbi protiv Republike Srpske - Ministarstvo odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo i još osam poimenično nabrojanih osoba (u daljnjem tekstu: ostali tuženi), koji su kao i apelant zaposlenici Ministarstva, odbacio apelantovu tužbu kojom je tražio da Osnovni sud utvrdi da su ništava rješenja kojima je Ministarstvo dodijelilo u zakup stanove ostalim tuženima.Apelant je također tražio da sud poništi kao nezakonite ugovore o zakupu predmetnih stanova i da se obaveže Ministarstvo da, u skladu sa procedurom koja je utvrđena u važećem Pravilniku o stambenom obezbjeđenju u vojsci i Ministarstvu odbrane RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik), ponovo izvrši raspodjelu stanova koji su dodijeljeni u zakup ostalim tuženim, te da apelantu nadokanadi troškove postupka
3. Apelant je u tužbi osporio postupak dodjele stanova u zakup radnicima ministarstva, navodeći da je ministarstvo tokom jula 2004. godine tajno i ne transparentno, bez poštovanja procedure propisane članom 24. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“, br. 13/74 i 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93 i 31/99) i Pravilnikom, donijela rješenja o dojeli stanova tuženim od 2-9. U obrazloženju prvostepene odluke su je naveo kako je, nakon provedenog postupka i na osnovu iskaza parničnih stranaka, drugih svjedoka i uvida u materijalne dokaze, utvrdio da aplenat živi sam i da mu prema članu 6. Pravilnika, za jednočlano domaćinstvo može pripasti garsonjera ili jednosoban stan, koju činjenicu nije osporio ni apelant. Nadalje, sud je zaključio da, obzirom da su dodijeljeni stanovi po strukturi jednoiposobni i veći, iz navedenog razloga apelant nema pravni interes da pobija predmetna rješenja ministarstva, zbog čega je tužbu odbacio.
4. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice bitne za ovaj postupak. Nadalje, Okružni sud je zaključio da u je konkretnoj pravnoj stvari apelant tražio poništenje rješenja o dodjeli stanova u zakup i ništavost zaključenh ugovora o zakupnom odnosu s jedne strane Ministarstvakao zakupodavca i ostalih tuženih kao zakupaca, te da je riječ o tužbi iz člana 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP RS). Stoga je Okružni sud zaključio da apelant može imati pravni interes da pokrene parnični postupak radi zaštite svog ugroženog prava ili nekog drugog pravnog interesa. Okružni sud je, nadalje, polazeći od nesporne činjenice da je Ministrastvo izvršilo raspodjelu stanova koji aplenatu ne bi ni pripali prilikom raspodjele, te uzimajući u obzir materijalno-pravni prigovor nedostatka pravnog interesa aplenata, istaknut od strane tuženih, zaključio da je prvostepeni sud bio dužan da odbije apelanta sa tužbenim zahtjevom a ne da odbaci tužbu. Međutim, u vezi s tim, Okružni sud ističe, da bez obzira na ovaj procesni propust Opštinskog suda, pravne posljedice za aplenata su istovjetne.
5. Apelant je naveo da je zbog identičnog stava Opštinskog i Okružnog suda o nepostojanju pravnog interesa na njegovoj strani, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Ističe da je zbog nedonošenja meritorne odluke od strane sudova došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, te da je on žrtva povrede prava na pravično suđenje i to sa aspekta nemogućnosti pristupa sudu i da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je, nadalje, u suštini ponovio navode koje je već isticao u postupku pred redovnim sudovima, a koji se odnose na valjanost i zakonitost donošenja odluka o dodjeli stanova i izvršenoj spornoj dodjeli čije je poništenje apelant tražio o predmetnom parničnom postupku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, treba da utvrdi li se, u konkretnoim predmetu aplenat iscrpio sve efektivne pravne lijekove budući da je njegova tužba odbačena. Ispitujući dopustivost apelacije, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na tužbeni zahtjev koji se ticao poništenja odluka o dodjeli stavova u zakup radnicima Ministarstva, poništenje rješenja o zakupu i traženje od suda da naloži da Ministarstvo provede proceduru raspodjele stanova u skladu sa zakonom. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbacio tužbu zbog nedostatka pravnog interesa na strani apelanta. Međutim, iako je Okružni sud je potvrdio prvostepeno rješenje, ipak je obrazložio da je apelantovu tužbu «trebalo odbiti, a ne odbaciti». Okružni sud je obrazložio da su, neovisno od ovog procesnog propusta Opštinskog suda, pravne posljedice za apelanta istovjetne, obrazloživši zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da tužbeni zahtjev u konačnici nije odbačen zbog apelantovog propuštanja da ispoštuje formalne zahtjeve pravnog lijeka, te da je u tom dijelu ispunjen zahtjev za iscrpljivanje svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu i da je apleacija dopustiva.
8. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije vidi u navodnom uskraćivanju prava na pristup sudu. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo relevantne dokaze, a da je Okružni sud apelantov tužbeni zahtjev meritorno raspravio iako je potvrdio prvostepeno rješenje kojim je tužba odbačena. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju odluke naveo da je apelant imao pravni interes za podnošenje tužbe, ali da je Ministarstvo izvršilo raspodjelu stanova koji apelantu svakako ne bi mogli biti dodijeljeni jer nije ispunjavao uslove. Okružni sud je naveo da je prigovor nedostatka pravnog interesa materijalno-pravni prigovor, zbog čega je prvostepeni sud tužbu trebao odbiti, ali je ocijenio da bi posljedice za apelanta bile iste, bez obzira na ovaj procesni propust prvostepenog suda. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio činjenice i dokaze koji bi opravdali njegovu tvrdnju da mu je prekršeno pravo na pristup sudu kao dio prava na pravično suđenje, zbog čega su njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović