Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-908/07 (B. V.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-908/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 908/07, rješavajući apelaciju Bore Vulina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Vulina, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-U-06-000 169 od 26. januara 2007. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske -Odjeljeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banja Luci, broj 1033938560od 26. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boro Vulin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, podnio je 23. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-06-000 169 od 26. januara 2007. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske -
Odjeljeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Odjeljenje Fonda PIO), broj 1033938560 od 26. januara 2006. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Filijala Fonda PIO), broj IK-1033938560 od 11. marta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Odjeljenja Fonda PIO, broj 1033938560 od 15. aprila 2005. godine, apelantu nije priznato pravo na srazmjeran dio invalidske penzije. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na prijedlog DF PIO BiH Sarajevo - Kantonalne službe Bihać od 26. jula 2004. godine pokrenut postupku ostvarivanja prava iz penzijsko invalidskog osiguranja u skladu sa Sporazumom o međusobnim pravima i obavezama o sprovođenju PIO u BiH («Službeni glasnik RS» broj 15/00-u daljem tekstu: Sporazum) te da je u postupku provedenom na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Stručnog organa vještačenja u oblasti PIO br. ORS-10/05 od 2. marta 2005. godine utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost.
3. Presudom Okružnog suda, broj U-444/05 od 18. novembra 2005. godine, uvažena je apelantova tužba pa je rješenje Odjeljenje Fonda PIO, broj 1033938560 od 15. aprila 2005. godine, poništeno i vraćeno na ponovni postupak sa uputom da od nadležnog organa zatraži ponovno vještačenje u smislu usaglašavanja nalaza i ocjene sa mišljenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, te nakon toga donese na zakonu zasnovanu odluku.
4. Rješavajući u ponovnom postupku u izvršenju presude Okružnog suda, broj U-444/05 od 18. novembra 2005. godine, Odjeljenje Fonda PIO je donijelo rješenje, broj 1033938560 od 26. januara 2006. godine, kojim je apelantovu žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je provedeno novo stručno vještačenje kod Stručnog organa vještačenja Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u drugom stepenu u Banja Luci, koje je u svemu ostalo pri nalazu i mišljenju prvostepenog organa vještačenja broj ORS-10/05 od 2. marta 2005. godine i drugostepenog organa broj 244/05 od 13. aprila 2005. godine. Odjeljenje je zaključilo da kod apelanta invalidnost ne postoji, da iz medicinske dokumentacije Kantonalne Bolnice Bihać proizilazi da se apelant započeo liječiti 1996. godine pod Dg. Celijačna enteropatija a da u zaključku otpusnog pisma te bolnice od 2003. godine stoji da kad se apelant pridržava date terapije i dijetalnog režima ishrane pomenute tegobe prestaju, te je zaključeno da je apelant obolio ali ne u tolikoj mjeri da bi došlo do gubitka radne sposobnosti. Imajući u vidu izneseno Odjeljenje Fonda PIO je zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na penziju iz kojih razloga je odbijena kao neosnovana apelantova žalba.
5. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-U-06-000 169 od 26. januara 2007. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba protiv rješenja Odjeljenje Fonda PIO, broj 1033938560 od 26. januara 2006. godine. U obrazloženju presude sud je naveo činjenično utvrđenje drugostepenog organa te istakao da je članom 10. st. 1. i 3. Sporazuma propisano da nosilac osiguranja odlučuje o pravu na invalidsku i porodičnu penziju po propisima koje primjenjuje, uključujući i propise koji se odnose na ocjenjivanje radne sposobnosti. Nadalje je navedeno da iz ponovnog vještačenja proizilazi da kod apelanta ne postoji invalidnost, što potvrđuje cjelokupna medicinska dokumentacija, te da je Odjeljenje za ocjenjivanje radne sposobnosti u drugom stepenu u nalazu i mišljenju utvrdilo da je apelant obolio od navedenog oboljenja ali ne u tolikoj mjeri da bi došlo do gubitka radne sposobnosti. Sud je zaključio da su nalaz, ocjena i mišljenje sačinjeni u skladu sa članom 179. ZOUP a budući da sadrži obrazloženje zašto kod apelanta ne postoji invalidnost koja je konstatirana kod apelanta od strane organa Federalnog zavoda PIO/MIO prilikom ostvarivanja srazmjernog dijela invalidske penzije za penzijski staž ostvaren u Federaciji BiH. Budući da su stručni radnici-vještaci medicinske struke tuženog dali ocjenu, nalaz i mišljenje da kod apelanta, po propisima koje tuženi primjenjuje, ne postoji invalidnost te kako je taj nalaz potpun i jasan i sadrži sve elemente, sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelante vezane za navodne nedostatke tog nalaza iz kojeg razloga je i odbio apelantovu tužbu.
6. Apelant smatra da je osporenom presudom Okružnog suda i rješenjem Odjeljenje Fonda PIO povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant nije pojasnio u čemu se ogleda povreda ovog prava. Naime, apelant je naveo da mu je rješenjem Federalnog zavoda PIO/MIO od 21. jula 2004. godine priznato pravo na srazmjeran dio invalidske penzije, da je predmet sa medicinskom dokumentacijom proslijeđen Fondu PIO RS radi priznavanja prava na srazmjeran dio penzije koji ostvaruje kod tog fonda te apelant navodi hronologiju predmetnog postupka kod organa RS.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da apelant, osim pozivanja na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povredu ovog prava nije ničim obrazložio.. Apelant nije uopće objasnio u čemu se ogleda povreda prava na pravično suđenje niti je eventualno naveo neke proceduralne greške, a u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost. Stoga Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati te zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović