Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-998/07 (B. i D. Ž.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-998/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 998/07, rješavajući apelaciju Bosiljke i Dragana Živanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosiljke i Dragana Živanića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Kž-07-000 008 od 29. januar 2007. godine i presude Osnovnog suda u Derventi, broj 13 84 K 003072 05 K (K-155/05) od 22. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosiljka i Dragan Živanić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dervente, koje zastupa Nada Nović, advokat iz Dervente, podnijeli su 31. marta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Kž-07-000 008 od 29. januar 2007. godine i presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 13 84 K 003072 05 K (K-155/05) od 22. septembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 13 84 K 003072 05 K (K-155/05) od 22. septembra 2006. godine, optuženi Milorad Pejić i apelanti su oglašeni krivim da su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počeli međusobnu prepirku oko ograde i prelaska živine iz dvorišta apelanata u dvorište Milorada Pejića te uzajamno jedni drugim nanijeli tjelesne povrede, te tako počinili krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Sud je Milorada Perića i apelante osudio na uslovnu osudu na način da im je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po 3 (tri) mjeseca i istovremeno je odredio da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od 1 (jedne) godine po pravosnažnosti presude ne učine novo krivično djelo, te ih je obavezao da solidarno plate troškove krivičnog postupka u iznosu od 400,00 KM.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je iz provedenih dokaza optužbe (saslušanje 3 svjedoka i vještaka te uvid u podatke iz kaznene evidencije) i odbrane (apelanti su samo predložili provođenje dokaza njihovim saslušanjem) utvrdio nespornim da se fizički sukob između optuženih desio te je utvrdio da su apelantica Bosiljka Živanić i Milorad Pejić zadobili tjelesne povrede, a da je apelant Dragan Živanić zadobio određene povrede koje ne predstavljaju tjelesnu povredu u sudsko-medicinskom smislu. Sud je prihvatio odbrane optuženih u dijelu u kojem uvjerljivo opisuju način na koji su zadobili povrede, a odbrane nije prihvatio u onom dijelu u kojem faktički poriču krivicu i međusobno prebacuju odgovornost za nastanak fizičkog obračuna te tvrde da su se kritične prilike branili odnosno da su postupali u nužnoj odbrani. Sud je naveo da su odbrana apelanata kao i iskaz svjedoka Danijela Živanića (sina i brata apelanata), čija je nepristrasnost i objektivnost zbog bliskog srodstva dovedena u pitanje, sračunati na izbjegavanje njihove krivične odgovornosti. Suprotno tome sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka Z.G. i V. Đ., ocijenivši ih kao iskrene, objektivne i tačne jer su dati od nepristrasnih lica koja ni na koji način nisu zainteresirana za ishod postupka. jer iz utvrđenih činjenica proizilazi da se između optuženih desila tuča u kojoj su sve troje optuženih imali namjeru da drugog tjelesno povrijede. Sud je naveo da je sudski vještak povrede Milorada Pejića i apelantice Bosiljke Živanić kvalificirao kao lake tjelesne povrede, pri čemu je pojasnio način njihovog nastanka, te je naveo da je vještak prilikom davanja nalaza i mišljenja koristio prijave o tjelesnim povredama Doma zdravlja Derventa te rendgenske snimke. Sud je došao do zaključka da niko od optuženih, apelanata s jedne strane i Milorada Pejića sa druge strane, nije postupao u nužnoj odbrani te je zaključio da se radi o fizičkom obračunutuči optuženih koja je rezultat dugogodišnje netrpeljivosti a da su svi optuženi postupali sa namjerom da jedan drugog povrijede a na da od sebe odbiju protupravni napad. Nadalje je navedeno da je ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi sud utvrdio da su optuženi učinili krivično djelo Tjelesne povrede iz člana 155. stav
1. KZ RS te da nije prihvaćena pravna kvalifikacija iz optužnice da se radi o krivičnom djelu iz stava 2. ovog člana jer je zaključio da je povredama optuženih prethodila obična svađa (koja nema karakter nasilničkog ponašanja ili teškog vrijeđanja). Sud je utvrdio da su optuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili uračunljivi budući da nije našao niti jednu činjenicu ni okolnost koje bi dovele u pitanje mogućnost optuženih da shvate značaj svog djela i da upravljaju svojim postupcima. Sud je također utvrdio da su optuženi krivično djelo počinili sa umišljajem, da su bili svjesni svog djela i htjeli su njegovo izvršenje, te je zaključio da su radnje optuženih bile takve prirode da je očito da su bili svjesni da svojim postupanjem drugom nanose tjelesne povrede i htjeli su drugog povrijediti.
4. Presudom Okružnog suda, broj 013-0-Kž-07-000 008 od 29. januar 2007. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanata pa je potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanata, vezan za bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, u smislu da je sudski vještak naveo da je apelantica zadobila povredu obličastim mehaničkim oruđem a da je u izreci navedeno da su optuženi jedni na druge nasrnuli rukama, navodeći da se u izreci precizno ne utvrđuje na koji način su nastale navedene povrede jer ista nije isključiva budući da ne utvrđuje precizno povredna sredstva. Nadalje je navedeno da je sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i iz njih izvukao ispravan zaključak u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti kad je međusobnu prepirku i fizički sukob optuženih tretirao kao protivpravni napad jednih na druge a ne nužnu odbranu. Ovo s toga što su apelanti imali aktivno učešće kako u verbalnom sukobu a zatim i u napadu jednih na druge. Sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi su apelanti zaista preduzeli aktivan protivpravni napad na Milorada Pejića a ovo potvrđuje i činjenica da apelant nema apsolutno nikakvih vidljivih tragova povređivanja a da je apelantica svoju odbranu upravo temeljila na tvrdnji da je Milorad Pejić fizički napao apelanta te da je ona postupala u nužnoj odbrani braneći sina (apelanta). Sud je istakao da u tom pravcu nema nikakvih materijalnih dokaza jer apelant nema nikakvu fizičku povredu a nasuprot tome apelantica i Milorad Pejić su pretrpjeli tjelesne povrede. Stoga je sud zaključio da je prvostepni sud pravilno primijenio krivični zakon kad je optužene oglasio krvim za krivično djelo tjelesna povreda iz člana 155. stav 1 KZ RS te im izrekao uslovnu osudu ocjenjujući da se istom može postići svrha kažnjavanja. Konačno sud je konstatirao da žalba apelanta pravilno ukazuje da je sud u izreci prvostepene presude koristi neadekvatan termin u smislu da se optuženi «osuđuju» umjesto termina da im se «izriče» uslovna osuda ali je zaključio da navedeni nedostatak na predstavlja povredu koja bi mogla dovesti u pitanje opstanak presude. Iz navedenih razloga žalba apelanata je odbijena kao neosnovana.
5. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njehovo pravo na praviučno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po apelantima se povreda ovog prava ogleda u činjenici da redovni sudovi nisu sa jednakom pažnjom odnosno nisu opće cijenili činjenice koje im idu u prilog, niti su u presudi dati razlozi o krivici i vinosti apelanta. Apelanti navode da osporene presude ne sadrže razloge iz kojih se može utvrditi odgovornost apelanta, te da su sudovi ocjenu dokaza dali paušalno i proizvoljno te da utvrđenje sudova o njihovoj krivici nije rezultat provedenog postupka. Nadalje se ističe da nisu uvjerljiva obrazloženja sudova da apelantica nije postupala u nužnoj odbrani.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu zakona od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju, suprotno navodima apelanata, sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala budući da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti i Milorad Pejić počinili krivično djelo za koje su osuđeni kao i za zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženih. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo sve dokaze koje su predložile stranke, tužilaštvo-saslušanje svjedoka, vještačenje i uvid u kaznenu evidenciju, i optuženi (apelanti su predložili samo svoje saslušanje). Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da su optuženi počinili krivično djelo Tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. KZ RS, te da su pri izvršenju krivičnog djela fizički nasrnuli jedni na druge, da su apelanti i Milorad Pejić bili uračunjivi i da su postupali sa umišljajem. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti apelanata. Također, sud je dao valjane, jasne i logične razloge zašto nije prihvatio navode apelanta prema kojim su postupali u nužnoj odbrani. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu je u obrazloženju svoje odluke dao jasne i precizne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović