Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1946/08 (S. Z. i I. B.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1946/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1946/08, rješavajući apelaciju Suade Zulić i Ismeta Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Zulić i Ismeta Begića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000547 od 3. aprila 2008. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-GŽ-06-000 677 od 27. novembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću, broj RS-

2250/03 od 15. februara 2006. godine, zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Suada Zulić i Ismet Begić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, podnijeli su 26. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-

000547 od 3. aprila 2008. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-GŽ-06-000 677 od 27. novembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj RS-2250/03 od 15. februara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj RS-2250/03 od 11. oktobra 2005. godine, koja je postala pravosnažna 8. aprila 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obavezan je tuženi D.D. «Polietilenka» Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima po osnovu neisplaćenih plata isplati novčane iznose bliže određene u izreci navedene presude sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan tuženi da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 787,00 KM. U obrazloženju presude Općinskog suda, u dijelu kojim je obrazložena odluka o troškovima parničnog postupka, je navedeno da dosuđeni iznos apelantima na ime troškova parničnog postupka predstavlja naknadu troškova sudske takse za prvostepenu presudu odmjerenu u skladu sa članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama i prema vrijednosti spora.

3. Rješenjem Općinskog suda, broj RS-2250/03 od 15. februara 2006. godine, koja je potvrđena rješenjem Kantonalnog suda, broj 001-0-GŽ-06-000 677 od 27. novembra 2006. godine, odbijen je prijedlog za oslobađanje apelanata od plaćanja troškova parničnog postupka po osnovu sudske takse za prvostepenu presudu, i to za oba apelanta u iznosu od po 393,00 KM. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno, da iz navoda apelanata i dokaza koje su podnijeli uz prijedlog sud nije stekao uvjerenje da apelanti ispunjavaju uslove iz čl. 400. i 401. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03, 73/03 i 19/06) za oslobađanje od plaćanje troškova postupka po osnovu sudske takse.

4. Apelanti su protiv rješenja Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio rješenje, broj 070-0-Rev-07-000547 od 3. aprila 2008. godine i reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo, da je u skladu sa članom 254. stav 1. ZPP revizija protiv rješenja drugostepenog suda dozvoljena samo ako se tim rješenjem postupak pravomoćno završava, a što nije slučaj u predmetnom postupku. Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP na koji su se apelanti pozvali u reviziji.

5. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od

23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, u koje nesporno spada i obaveza plaćanja sudske takse kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem su apelanti obavezni da uplate sudsku taksu, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Obzirom da se u konkretnom slučaju dakle ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o sudskim taksama, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se u konkretnom slučaju radi o zloupotrebi prava, slijedi da da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravima apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović