Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2144/07 (B. P.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 23
- Zakon o upravnom postupku · čl. 273
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Izborni zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine uvrštavanjem, iza člana 18.9 u glavi 18., sljedeća dva člana koja glase:
- Odluka o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2144/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 2144/07, rješavajući apelaciju Behije Pavlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Behije Pavlović, podnesena zbog uskraćivanja prava na redovno primanje penzije i navodne povrede prava na glasanje pri izborima u Bosni i Hercegovini, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Behija Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Melburna, koju zastupa Sanja Pavlović, kćerka apelantice, podnijela je 27. marta 2007. godine podnesak Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) tražeći zaštitu svojih prava u postupku ostvarivanja prava na redovno primanje penzije. Navedeni podnesak Komisija je 9. aprila 2007. godine, na osnovu člana 5. Sporazuma koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 35/03) dostavila Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koji je navedeni podnesak apelanatice registrovao kao SU-44/07. Ustavni sud je 19. jula 2007. godine predmet apelantice od 27. marta 2007. godine, dopunjen 10. jula 2007. godine, registrovao kao apelaciju, broj AP- 2144/07 (presigniran SU-44/07). Apelantica je dopunila apelaciju 17. septembra 2008. godine.
2. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proizilazi da je apelantica rješenjem Penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, stručne službe Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu PIO Filijala Tuzla), matični broj 0001103360054 od 15. oktobra 1987. godine utvrđen iznos penzije koji je isplaćivan do 1994. godine kada je apelantica zbog ratnih dešavanja napustila Bosnu i Hercegovinu. Apelantica navodi da od 1994. godine Zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje nije isplaćivao penziju, zbog čega se 1. septembra 2005. godine i 28. septembra 2006. godine obratila sa zahtjevom za penziju Zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje-Sektor za ostvarivanje prava, od kojeg nije dobila nikakav odgovor. Apelantica se treći put obratila Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje, i to Odsjeku za centralnu likvidaciju penzija u Sarajevu, Mostaru i Tuzli, od kojih također nije dobila odgovor.
3. Apelantica smatra da su uskraćivanjem prava na penziju povrijeđena njena prava iz čl. II/3.a), d), f), j), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, kojima odgovaraju čl. 2, 5, 8. i 12 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica također navodi, da nije donesen zakon kojim bi se regulisao status penzija licima koja su stekli prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i istovremeno stekli prava na socijalnu pomoć u inostranstvu, te smatra da stečeno pravo na socijalnu pomoć u inostranstvu ne može biti prepreka za ostvarivanje prava na penziju. Apelantica dalje navodi da je «nasilno i brutalno oduzeto glasačko pravo» njenoj petočlanoj porodici, navodeći u apelaciji da je povrijeđeno njeno «pravo na glasanje pri izborima u Bosni i Hercegovini», iz čega proizilazi da se apelantica žali na povredu prava zagarantovanih članom 3. Protolola 1 uz Evropsku konvenciju, te da je preko milion bivših građana Bosne i Hercegovine koji žive u dijaspori izgubilo pravo glasa zbog stalnih promjena ličnih dokumenata, kritikujući Ustavni sud što nije spriječio donošenje nepravičnog zakona o izborima.
4. Ustavni sud je 30. oktobra 2008. godine primio dopis Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Url-08-000254 od 23. oktobra 2008. godine, kojim je proslijeđen podnesak apelantice upućen Vrhovnom sudu naslovljen kao «tužba protiv zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine». U dopisu Vrhovnog suda je navedeno, da je provjerom podataka u građanskoj i upravnoj pisarni Vrhovnog suda utvrđeno da apelantica nema građanski a niti upravni predmet u postupku pred Vrhovnim sudom, odnosno da apelantica nije ulagala nikakav pravni lijek protiv drugostepene sudske odluke prema važećim pozitivno pravnim propisima. Vrhovni sud dalje navodi, da ni u vrijeme primjene ranijeg Zakona o upravnim sporovima apelantica nije podnosila tužbu protiv konačnog upravnog akta, te da prema navedenom zakonu nije podnosila ni žalbu na odluku Kantonalnog suda donesenu u upravnom sporu kao ni zahtjev za vanredno preispitivanje pravomoćne odluke Kantonalnog suda ili odluke Vrhovnog suda donesene u upravnom sporu. Vrhovni sud je, cijeneći odredbe o stvarnoj nadležnosti Vrhovnog suda, kao i odredbe o pravnim lijekovima propisane u ranijem i novom Zakonu o parničnom postupku, ranijem i novom Zakonu o upravnim sporovima, zaključio da nije u mogućnosti da razmatra podnesak apelantice, te je isti proslijedio Ustavnom sudu sa obrazloženjem da se apelantica žali na povredu prava zagarantovanim Ustavom BiH, te da je apelantica već pokrenula apelacioni postupak pred Ustavnim sudom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. U konkretnom slučaju apelantica se žali na uskraćivanje isplate penzije te na povredu prava na glasanje.
7. Vezano za dio apelacije u kojem se apelantica žali na uskraćivanje isplate penzije Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
8. Proizilazi da je apelantica ostvarila pravo na isplatu penzija na osnovu rješenja o penzionisanju PIO Filijala Tuzla, matični broj 0001103360054 od 15. oktobra 1987. godine, ali je isplata tog novčanog potraživanja u određenom periodu bila neosnovano obustavljena. U vezi stim, Ustavni sud smatra da se radi o potraživanjima čiji je iznos nesporan i utvrđen u upravnom postupku na osnovu pomenutog rješenja tuženog od 15. oktobra 1987. godine. U skladu sa odredbama člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/03), koji glasi: «izvršne isprave su: [...]2. izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.», u konkretnom slučaju radi se o rješenju koja predstavlja izvršnu ispravu. Također, Ustavni sud napominje da se pravo na isplatu penzije utvrđuje rješenjem donesenim u upravnom postupku, a potraživanje dospjelih a neisplaćenih novčanih potraživanja po tom osnovu, odnosno prinudno izvršenje rješenja o novčanim potraživanjima, se ostvaruje u sudskom postupku. Takav stav je već donio Ustavni sud u svojim ranijim odlukama, ukazujući na to da apelanti imaju mogućnost da, u smislu člana 273. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 2/98), koji glasi: «izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem. Izuzetno, izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja iz primanja na osnovu radnog odnosa može se provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika», pokrenu izvršni postupak pred nadležnim sudom (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 740/04 od 13. septembra 2005. godine i Odluku Ustavnog suda broj AP 1886/07 od 12. juna 2008. godine).
9. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantica nije pokrenula izvršni postupak radi prinudne naplate zaostalih penzija i očigledno je da nije došla do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija se ne može razmatrati.
10. U odnosu na navode apelantice o povredi prava na glasanje pri izborima u Bosni i Hercegovini, zagarantovanih članom 3. Protolola 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelantica samo navodi da je uskraćeno njeno pravo da glasa ne navodeći u čemu se konkretno ogleda ta povreda. Ustavni sud zapaža da apelantica i njena porodica borave u inostranstvu, te da su u skladu sa članom 3.15 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Zakona o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08, u daljnjem tekstu: Izborni zakon BiH), ukoliko su imali biračko pravo u skladu s ovim Zakonom i bili upisani u Centralni birački spisak, bili dužni da za svake izbore podnese prijavu Centralnoj izbornoj komisiji BiH kako bi se nalazili u izvodu iz Centralnog biračkog spiska za glasanje van Bosne i Hercegovine i time ostvarili pravo da glasaju na izborima. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ne vidi da je na apelanticu stavljen prekomjerni teret ispunjenja uslova traženih članom 3.15 navedenog zakona. Obzirom da apelantica nije dostavila dokaze da je postupila u skladu sa navedenim članom Izbornog zakona BiH, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantica nije ispunila uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović