Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-228/08 (N. V.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-228/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 228/08, rješavajući apelaciju Novke Vidaković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Novke Vidaković podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 801 od 16. novembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-137/04 od 28. marta 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj P-1053/2002 od 22. oktobra 2003. godine, zbog toga što je protekao rok da se podnese apelacija.
OBRAZLOŽENJE
1. Novka Vidaković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupaju punomoćnik Novak Savić iz Amajlija kod Bijeljine i Miloš Milošević, advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 801 od 16. novembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-
137/04 od 28. marta 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1053/2002 od 22. oktobra 2003. godine.
2. Apelantkinja je podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv R.S. i S.S. radi priznanja prava svojine i predaje zemljišta u posjed.
3. Osnovni sud se Rješenjem broj P-1053/2002 od 22. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-137/04 od 28. marta 2007. godine, proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnom sporu, te je ukinuo sve sprovedene pravne radnje u postupku i odbacio tužbu.
4. Osnovni sud je naveo da je članom 10 stav 1 Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnosti («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 21/96) propisano da postupak povodom zahtjeva za vraćanje nepokretnosti vodi i rješenje donosi Komisija za vraćanje nepokretnosti koju obrazuje direktor Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove. Takođe, članom 17 istog zakona je propisano da će u slučaju postojanja spornih činjenica od kojih zavisi pravo na vraćanje oduzete nepokretnosti, a postoje smetnje da se o tome odluči kao o prethodnom pitanju, komisija da prekine postupak i uputi zainteresovana lica da pokrenu postupak pred sudom. U vezi s tim, u rješenju je navedeno da će nakon rješavanja prethodnog pitanja komisija da nastavi sa postupkom vraćanja oduzetog zemljišta, a da sud neće, niti može shodno citiranom zakonu, nakon odlučivanja o spornim činjenicama da se upušta u pravo vraćanja ranije oduzetog zemljišta. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i citirane zakonske odredbe, sud je zaključio da je osnovan prigovor tuženih da sud nije ovlašćen za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.
5. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da su nepokretnosti za koje apelantkinja traži utvrđenje svojine i upis tog prava u zemljišne knjige oduzete predniku tuženih Č.S. u postupku agrarne reforme koja je sprovedena na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine i Zakona o poljoprivrednom i zemljišnom fondu društvene svojine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama iz 1953. godine. Dalje, navedeno je da je višak poljoprivrednog zemljišta preko maksimuma određenog spomenutim zakonima postao opštenarodna imovina danom stupanja na snagu ovih zakona i da u slučaju kada je Komisija za poljoprivredni i zemljišni fond oduzela neko zemljište, posjednik takvog zemljišta nije mogao da stekne pravo svojine održajem. Okružni sud je zaključio da to u konkretnom slučaju znači da apelantkinja, a ni pravni prednik tuženih, u odnosu na spornu nepokretnost nije mogla da stekne pravo svojine održajem s obzirom na to da je ta nepokretnost oduzeta 1953. godine kao višak poljoprivrednog zemljišta i da je po sili zakona postala društvena svojina, i da zbog toga apelantkinja ne može sa uspjehom da traži utvrđenje prava svojine predmetne nepokretnosti u postupku pred sudom, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.
6. Apelantkinja je izjavila reviziju protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-
137/04 od 28. marta 2007. godine. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 801 od 16. novembra 2007. godine odbacio reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju apelantkinja u tužbi kao vrijednost spora označila iznos od 1.000,00 KM, a da sud nije provjeravao tako označenu vrijednost predmeta spora, niti su tuženi prigovarali na tako označenu vrijednost. Konstatujući da je vrijednost predmeta spora ispod propisanog cenzusa da bi se dozvolila revizija, Vrhovni sud je u tom smislu reviziju odbacio kao nedozvoljenu. Takođe je zaključeno da, shodno ocjeni Vrhovnog suda, nema uslova ni za dozvolu revizije prema stavu 3 člana 237 ZPP zato što odlučivanje ne bi bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima.
7. Apelantkinja se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na taj način što redovni sudovi nisu meritorno raspravljali o njenoj tužbi. U vezi s tim, apelantkinja ističe da je Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu stavio van snage Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti i da Komisija za vraćanje nepokretnosti više ne postoji, odnosno da je za donošenje odluke povodom njene tužbe stvarno nadležan isključivo sud.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok da se podnese apelacija.
9. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Apelantkinja je protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-137/04 od 28. marta 2007. godine izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 801 od 16. novembra 2007. godine odbacio kao nedozvoljenu. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Rješenje Okružnog suda broj Gž-137/04 od 28. marta 2007. godine.
11. S obzirom na to da je apelantkinji 11. aprila 2007. godine uručeno Rješenje Okružnog suda broj Gž-137/04 od 28. marta 2007. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 15. januara 2008. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon što je protekao rok od 60 dana od dana kada je apelantkinja primila osporeno rješenje.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelantkinja podnese apelaciju nakon što protekne rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović