Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-280/07 (Z. S.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-280/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 280/07, rješavajući apelaciju Zlatka Sarajlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatka Sarajlića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000365 od 5. septembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda Tuzla, broj Gž-253/05 od 19. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Tuzla, broj P-2149/03 od 24. novembra 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatko Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amir Omerćehaić advokat iz Tuzle, podnio je 12. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000365 od 5. septembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalnog suda), broj Gž-253/05 od 19. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinskog suda), broj P-2149/03 od 24. novembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-2149/03 od 24. novembra 2004. godine, u stavu I odbijen je zahtjev apelanta, kojim je traženo da sud utvrdi da je tuženoj Željki Antić na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda, broj P-378/01 od 29. septembra 2001. godine prestao pravni osnov za useljenje u stan u Tuzli ulica Aleja bosanskih vladara broj 16/VI, kao i zahtjev da se tužena obaveže da isprazni stan od ljudi i stvari i da isti preda u posjed apelantu. Stavom II odbijen je protutužbeni zahtjev protutužiteljice Željke Antić kojim je traženo da se utvrdi da je na osnovu rješenja o dodjeli predmetnog stna DP "Elir" Tuzla, broj 01-1176 od 5. decembra 1990. godine, useljenjem u stan 1. decembra 1990. godine i zaključenjem ugovora o plaćanju stanarine sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla, broj Ks-t-1140 od 1. januara 1991. godine stekla stanarsko pravo na predmetni stan, te da joj je tužena "Elir-Nikola Tesla" DD Tuzla dužna priznati ovo pravo i nadokanditi joj troškove spora. Satvom III i IV prima se na zananje povlačenje tužbenog zahtjeva apelant u odnosu na prvotužene"Elir-Nikola Tesla" DD Tuzla i protutužiteljice Željke Antić kojim traži da apelant trpi da se kod službe za stambene poslove Općine Tuzla izvrši odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih i izbjeglih lica broj 801-3618-1/1 od 8. oktobra 2002. godine.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-253/05 od 19. decembra 2005. godine, žalbe su odbijene i prvostepena presuda povrđena u stavu I i II, dok je u ostalom dijelu stav III i IV izreka presude ostala neizmjenjena, a zahtjevi za naknadu troškova odbijeni.
4. Vrhovni sud rješavajući po reviziji, donio je presudu, broj 070-0-Rev-06-000365 od 5. septembra 2006. godine, kojom je revizije odbio kao neosnovane. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da su nižestepeni sudovi utvrdili da imajući u vidu odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Herecegovine", br. 18/99, 43/99, 56/01 i 15/02) apelantu je stanarsko pravo prestalo po sili zakona, a u odnosu na protutužiteljicu Željku Antić utvrđeno je da ne postoje zakonski uslovi za sticanje stanarskog prava odnosno utvrđivanja da li su se ti uslovi stekli, a koji su propisani članom 11. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da su pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli zakonite odluke.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. Apelant se žali da je odbijanjem tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud utvrdi da je Željki Antić prestao pravni osnov za useljenje u naprijed navedeni stan, te da se ista obaveže da isprazni stan od ljudi i stvari i isti preda apelantu u posjed, došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje, zaštićenog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud ističe da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta. Naprotiv, ishod predmetnog postupka je odlučujući za privatna prava i obaveze tužene, odnosno lica protiv kojeg je apelant pokrenuo postupak radi utvrđivanja, a ne apelanta. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da predmetni postupak nije bio odlučujući za privatna prava i obaveze apelanta. Budući da garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na predmetni postupak, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, imajući u vidu da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana u smislu stanovanja u njemu kao u svom domu, već se stan nalazi u posjedu tužene, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku utvrđivanja da je tuženoj Željki Antić prestao pravni osnov za useljenje u naprijed navedeni stan nije odlučivalo o pravu apelanta na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović