Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3204/08 (J.G.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3204/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 3204/08, rješavajući apelaciju J.G., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija J.G. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-

07-000 285 od 16. jula 2008. godine, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. J.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 285 od 16. jula 2008. godine. Apelantov zastupnik je 23. februara 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda Teslić (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs:895/04 od 12. januara 2006. godine, koja je potvrđena Rješenjem Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 375 od 21. jula 2006. godine, apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, te da se primjenjuje odredba člana 105 Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03). Naime, ta odredba propisuje prekluzivne rokove za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa: subjektivni rok od godinu dana od saznanja za povredu prava i objektivni rok od tri godine od učinjene povrede, na što sud pazi po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju je do povrede prava došlo 1992. godine, a tužba je podnesena 19. marta 2001. godine, tako da se nisu ostvarile procesne pretpostavke za podizanje tužbe. Dalje je navedeno da apelanta njegov navod o tome da mu nije dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa ne oslobađa obaveze da, shodno odredbama čl. 80 i 83 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90; u daljnjem tekstu: ZOPRO), u zakonom propisanom roku kod tuženog pokrene postupak zaštite povrijeđenog prava, a potom i kod nadležnog suda. Naime, shodno utvrđenju suda, apelant kod tuženog nije radio od 25. maja 1992. godine, niti je ostvarivao bilo koje drugo pravo iz radnog odnosa. Dakle, apelantu je moralo da bude jasno da je krajnja posljedica ovakvog stanja prestanak radnog odnosa, uz napomenu da je 17. oktobra 1995. godine apelantovu radnu knjižicu sa evidentovanim prestankom radnog odnosa za apelanta preuzeo Stojan Miličić. Sudovi su istakli da bi apelantov zahtjev u pravilu bio osnovan da je podnesen do 19. juna 1996. godine. Naime, tada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, koja je objavljena u «Službenom glasniku Republike Srpske» broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje, te je, s obzirom na navedeno, sud odlučio kao u dispozitivu.

3. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 285 od 16. jula 2008. godine odbio reviziju kao neosnovanu, uz obrazloženje da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu. Shodno stavu Vrhovnog suda, apelant je sa predmetnom tužbom, koju je podnio 19. marta 2001. godine, zakasnio, odnosno, tužba je podnesena van roka propisanog u članu 105 Zakona o radu.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, apelant se žali na Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-

000 285 od 16. jula 2008. godine. Naime, tim rješenjem je revizija odbijena kao neosnovana, uz obrazloženje da je apelant sa predmetnom tužbom, koju je podnio 2001. godine, zakasnio, odnosno, da je tužba podnesena van roka propisanog u članu 105 Zakona o radu.

8. Dakle, da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno da podnese tužbu ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka, podnio tužbu na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju zato što nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3204/08 (J.G.) | Sudska praksa | Aktio