Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3471/07 (S. K.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3471/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 347107, rješavajući apelaciju Safeta Kurtovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Kurtovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj 006-0-
Gž-07-000390 od 4. oktobra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Hidajet Supur, advokat iz Bugojna, podnio je 19. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-Gž-07-000390 od 4. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 046-0-P-03-
001088 od 13. februara 2007. godine utvrđeno je da je apelant u periodu od 23. decembra 1995. godine do 1. januara 1997. godine bio radnik SJB Bugojno na poslovima i zadacima suzbijanja privrednog kriminaliteta, te je tuženi MUP SBK Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantu uspostavi radno pravni status za period od 23. decembra 1995. godine do 1. januara 1997. godine, da mu upiše navedeni radni staž u radnu knjižicu, kao i da mu u isplati troškove parničnog postupka u visini od 480, 00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Rješavajući po žalbi tuženog protiv presude Općinskog suda, broj 046-0-P-03-001088 od 13. februara 2007. godine, Kantonalni sud donio je presudu, broj 006-0-Gž-07-000390 od 4. oktobra 2007. godine, kojom je uvažio žalbu tuženog, ukinuo osporenu presudu Općinskog suda i tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu. Kantonalni sud je obrazložio da, prema članu 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90), koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelanta i tužene, apelant je mogao da pokrene postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa kod tužene, a potom kod nadležnog suda. Budući da apelant nije tražio internu zaštitu od poslodavca, Kantonalni sud je, uzimajući u obzir odredbe člana 83. stav 2. citiranog zakona, zaključio da apelant nije mogao tražiti sudsku zaštitu prava ako prethodno nije tražio zaštitu kod poslodavca. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je tužba apelanta, koju je podnio 19. septembra 2003. godine, neblagovremena obzirom da je podnesena nakon isteka roka od jedne godine od dana saznanja za povredu iz radnog odnosa, a kako je propisano članom 103. Zakona o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 43/99 i 32/00) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe.
4. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju Kantonalni sud, čiju presudu apelant osporava apelacijom, nije raspravljao o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da se apelant nije u zakonom propisanom roku obraćao poslodavcu, niti je podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant se morao najprije obratiti poslodavcu radi interne zaštite, a nakon toga je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neobraćanjem poslodavcu, te neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te Kantonalni sud, u postupku koji je okončan osporenom odlukom, nije mogao meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović