Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3716/08 (Zajednica etažnih vlasnika ul. Srpska 77 i 79, Banjaluka)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3716/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 3716/08, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika ul. Srpska 77 i 79, Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zajednice etažnih vlasnika ul. Srpska 77 i 79, Banjaluka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Uvl-07-000 237 od 1. oktobra 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zajednice etažnih vlasnika ul. Srpska 77 i 79, Banjaluka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1416/03 od 14. novembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Zajednica etažnih vlasnika ul. Srpska 77 i 79, Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Uvl-07-000 237 od 1. oktobra 2008. godine i presude Vrhovnog suda, broj U-1416/03 od 14. novembra 2007. godine.
2. Rješenjem Sekretarijata za prostorno uređenje, saobraćaj i komunalne poslove Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Sekretarijat), broj 01-364-1218/00 od 13. aprila 2000. godine, Ministarstvu saobraćaja i veza Republike Srpske, kao investitoru, data je urbanistička saglasnost za pretvaranje dijela tavanskog prostora zgrade u samostalnu stambenu jedinicu.
3. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 01-362-351/03 od 24. novembra 2003. godine, odbijen je zahtjev apelanta za poništenje po pravu nadzora rješenja Sekretarijata, broj 01-364-1218/00 od 13. aprila 2000. godine.
4. Apelant je protiv rješenja Ministarstva, broj 01-362-351/03 od 24. novembra 2003. godine, tužbom pokrenuo upravni spor, ali je Vrhovni sud presudom, broj U-1416/03 od 14. novembra 2007. godine, odbio kao neosnovanu njegovu tužbu.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Uvl-07-000 237 od 1. oktobra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda, broj U-1416/03 od 14. novembra 2007. godine.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda, broj 118-0-Uvp-07-000 237 od 1. oktobra 2008. godine
8. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda, broj 118-0-Uvp-07-000 237 od 1. oktobra 2008. godine, kojom je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda, broj U-1416/03 od 14. novembra 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva ne tiče odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda, broj U-1416/03 od 14. novembra 2007. godine
9. S obzirom na to da je apelantu 17. decembra 2007. godine uručena presude Vrhovnog suda, broj U-1416/03 od 14. novembra 2007. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 26. novembra 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović