Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-483/07 (M. Đ.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Protek roka
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-483/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 483/07, rješavajući apelaciju Mirka Đorđića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tač. 1 i 4 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Mirka Đorđića podnesena protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 301-4619-2/1 od 16. aprila 2002. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Mirka Đorđića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj U-1470/05 od 20. septembra 2005. godine, zbog toga što je protekao rok za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Đorđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 1. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda broj U-1470/05 od 20. septembra 2005. godine i Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC).
2. Odlukom CRPC-a broj 301-4619-2/1 od 16. aprila 2002. godine potvrđeno je da je apelant bio susopstvenik dijela 1/3 označenih nepokretnosti: k.č. br. 1089, 1090, 1091 i 2489 iz zk. ul. broj 48. k.o. Bradina-Konjic, te stambene i pomoćne zgrade, izgrađenih na k.č. broj 1089. Apelant je opštinskom organu uprave nadležnom za povraćaj privatne imovine opštine Konjic 12. aprila 2005. godine podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a od 16. aprila 2002. godine. Apelant je u zahtjevu sem povraćaja u posjed označenih nepokretnosti iz odluke tražio i isplatu kompenzacije za uništenu stambenu i pomoćnu zgradu u iznosu od 100.000,00 KM.
3. Zaključkom Službe za geodetske, imovinskopravne poslove i katastar nepokretnosti Opštine Konjic (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-33-2050/2003 od 30. marta 2004. godine dozvoljeno je izvršenje odluke CRPC-a od 16. aprila 2002. godine kojom se predmetne nepokretnosti vraćaju apelantu. Apelant je, nezadovoljan ovim zaključkom, podnio žalbu u kojoj je istakao da je prvostepeni organ propustio da odluči o njegovom zahtjevu kojim je tražio da mu se isplati pravična kompenzacija za uništenu imovinu.
4. Rješenjem Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 13-III-33-8-11/05-1 od 11. avgusta 2005. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv zaključka Službe od 30. marta 2004. godine. U obrazloženju je navedeno da je odredbama člana 277 Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 48/99) određeno da u postupku administrativnog izvršenja može da se izjavi žalba koja se odnosi samo na način izvršenja, a njom ne može da se osporava pravilnost rješenja koje se izvršava. S tim u vezi, Uprava je zaključila da apelantovi žalbeni navodi, u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu štete za uništenu imovinu, nisu ostvarivi u postupku koji bi se vodio pred organima uprave. Nezadovoljan rješenjem Uprave, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.
5. Presudom Kantonalnog suda broj U-1470/05 od 20. septembra 2005. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da su upravni organi pravilno izvršili odluku CRPC-a od 16. aprila 2002. godine primjenjujući relevantne zakonske odredbe. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se naknadi šteta za uništene objekte, Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je apelant u svom zahtjevu od 13. februara 2002. godine koji je podnio CRPC-u tražio da mu se prizna pravo na pravičnu kompenzaciju za uništenu predmetnu imovinu, ali da je CRPC donio odluku kojom apelantu treba da se vrate u posjed predmetne nepokretnosti, odnosno CRPC nije prihvatio apelantov zahtjev za pravičnu kompenzaciju. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je apelant, nezadovoljan odlukom CRPC-a, imao mogućnost da traži njeno preispitivanje, što je on propustio da učini. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da ni prvostepeni ni drugostepeni upravni organ nije mogao da prizna apelantu pravo na novčanu naknadu za uništenu predmetnu imovinu zbog toga su organi vezani odlukom CRPC-a i ne mogu ni na koji način da je mijenjaju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
6. Apelant je 21. oktobra 2005. godine Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2005. godine. O tom zahtjevu još uvijek nije odlučeno.
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zagarantovano članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu tog prava vidi u tome što su domaći upravni i sudski organi djelimično izvršili povraćaj predmetne imovine, a odbili su da mu isplate novčanu kompenzaciju u iznosu od 100.000,00 KM za uništenu stambenu i pomoćnu zgradu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tač. 1 i 4 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tač. 1 i 4 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; (4) protekao je rok za podnošenje apelacije.
Protek roka u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj U-1470/05 od 20. septembra 2005. godine
9. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na Presudu Kantonalnog suda broj U-1470/05 od 20. septembra 2005. godine, odnosno da je nezadovoljan ishodom postupka koji je okončan pred ovim sudom, smatrajući da mu je na taj način povrijeđeno pravo na imovinu.
10. Iz stanja spisa predmeta nije moguće sa sigurnošću zaključiti kada je apelantu uručena osporena presuda Kantonalnog suda od 20. septembra 2005. godine, ali nema sumnje da mu je uručena prije 21. oktobra 2005. godine, odnosno dana kada je apelant podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude. Imajući u vidu navedeno i činjenicu da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 14. jula 2007. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon što je protekao rok od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda od 20. septembra 2005. godine.
U pogledu pravične kompenzacije za uništenu imovinu-nenadležnost za odlučivanje
11. Ustavni sud smatra da se suština apelantovih navoda odnosi na činjenicu da domaći upravni i sudski organi nisu udovoljili njegovom zahtjevu za naknadu uništene stambene i pomoćne zgrade. Nesporno je da je apelant u svom zahtjevu CRPC-u istakao, odnosno tražio da mu se naknadi šteta za uništenu stambenu zgradu i pomoćni objekat, ali da je CRPC donio odluku od 16. aprila 2002. godine kojom nije odlučeno o ovom zahtjevu, nego se potvrđuje da je apelant bio susopstvenik predmetnih nepokretnosti, te da su nadležni domaći organi dužni da uvedu apelanta u njihov posjed. Postupajući ex lege, upravni organi su izvršili odluku CRPC-a, što je potvrdio i Kantonalni sud osporenom presudom od 20. septembra 2005. godine. Ustavni sud primjećuje da odlukom CRPC-a od 16. aprila 2002. godine nije razmatran i obuhvaćen osnovni apelantov zahtjev koji se ticao pravične kompenzacije za uništenu predmetnu imovinu, te da se cjelokupni sporni upravni i sudski postupak, na koji se apelant žali u apelaciji, ticao isključivo izvršenja same odluke CRPC-a. U tom smislu, Ustavni sud smatra da je sporna odluka u apelantovom slučaju u pogledu njegovog zahtjeva za pravičnu kompenzaciju odluka CRPC-a od 16. aprila 2002. godine. S tim u vezi, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je Ustavni sud nadležan za preispitivanje odluka CRPC-a. Da bi odgovorio na to pitanje, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/01 od 22. juna 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01; i neobjavljena Odluka broj AP 1060/04 od 26. aprila 2005. godine). CRPC je institucija koja je uspostavljena drugim aneksom Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ustav Bosne i Hercegovine, Aneks 4, sastavni je dio Sporazuma. Shodno tome, iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. U skladu s tim može da se zaključi da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno.
12. Sem toga, u skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. U citiranoj Odluci broj U 21/01 Ustavni sud je zaključio da CRPC ne može da se smatra sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje odluke CRPC-a, jer CRPC vrši svoje funkcije van standardne strukture Bosne i Hercegovine. Sem toga, Ustavni sud ukazuje na to da su, u smislu člana XII tačka 7 Aneksa 7 Sporazuma i Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, odluke CRPC-a konačne i obavezujuće.
13. Shodno tome, Ustavni sud nije nadležan za preispitivanje odluka CRPC-a. Sem toga, Ustavni sud ne vidi razlog zašto bi ovaj predmet drugačije tretirao nego u skladu sa svojom dosadašnjom praksom.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tač. 1 i 4 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon što protekne rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović