Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-601/08 (Udruženje boraca NOAR-a Tešanj)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-601/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-601/08, rješavajući apelaciju Udruženja boraca NOAR-a Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja boraca NOAR-a Tešanj podnesena protiv presude Kantonalnog suda Zenica, broj 004-0-U-07-000101 od 9. oktobra 2007. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje boraca NOAR-a Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 22. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004- 0-U-07-000101 od 9. oktobra 2007. godine.
2. Alija Kurbašić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je, 27. februara 2002. godine, Zahtjev za povrat stana u Tešnju, koji je zaključkom Službe za prostorno uređenje, razvoj i inspekcijske poslove Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05/2-23.6-274/02 od 25. jula 2006. godine, odbačen kao neblagovremen. U obrazloženju zaključka Služba navodi da je razmatrajući podneseni zahtjev utvrdila da je predmetni stan vlasništvo apelanta, da je proglašen napuštenim rješenjem Općinskog sekretarijata za privredu i urbanizam, broj 04-372-341/94 od 20. maja 1994. godine, budući da ga je tužiteljica napustila nakon 30. aprila 1991. godine. Služba je dalje utvrdila da je u članu 5. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se zahtjev za povrat stana može podnijeti do 4. jula 1999. godine, pa proizlazi da je tužiteljica zahtjev podnijela nakon proteka zakonskog roka.
3. Tužiteljica je, protiv zaključka Službe, broj 05/2-23.6-274/02 od 25. jula 2006. godine, podnijela žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-Dobojskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koja je odbijena rješenjem broj 12- 23-326/06 od 22. januara 2007. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo navodi da je Služba pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo kada je na temelju odredbe tačke 29. i 34. Uputstva o primjeni Zakona utvrdio da tužiteljica kao privremena korisnica ima dovoljno sredstava da sebi osigura smještaj i da tužiteljici ne pripada pravo na dalje korištenje predmetnog stana kao i to da je iz predmetnog stana dužna iseliti. Ministarstvo dalje navodi da je Služba pravilno postupila kada je predmetni stan stavila pod upravu nadležnog općinskog organa budući da zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana nije podnesen ni prvostepenom organu ni Komisiji CRPC-a, što je znak da je tužiteljici, kao ranijem nosiocu stanarskog prava, prestalo stanarsko pravo u skladu sa zakonom.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-U-07-000101 od 9. oktobra 2007. godine, uvažena je tužba koju je tužiteljica podnijela protiv rješenja Ministarstva, broj 12-23-326/06 od 22. januara 2007. godine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Navedeno rješenje Ministarstva je poništeno; utvrđeno je da je tužiteljica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, sa pravom trajnog i nesmetanog korištenja i pravom ostvarivanja svih prava koja proizlaze iz svojstva nosioca stanarskog prava, kao što je pravo na otkup stana, te je Službi naloženo da tužiteljici omogući trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana. Kantonalni sud je utvrdio da se tužiteljica, u skladu s članom 3. stav 3. Zakona, prije isteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana nesmetano vratila u posjed istog, te da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da na njemu ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja.
5. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3. e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u, kako navodi, očitoj povredi zakona i propisa od strane Ministarstva i Kantonalnog suda. Stav je apelanta da tužiteljica nije mogla postati nosilac stanarskog prava na predmetnim stanu budući da je stan nezakonito proglašen napuštenim i da je, nakon prestanka ratnog stanja, trebao biti vraćen apelantu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;»
7. Ustavni sud zapaža da apelant nije bio učesnik u postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-U-07-000101 od 9. oktobra 2007. godine, niti se u ovom postupku odlučivalo o građanskim i imovinskim pravima apelanta, već o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice protiv Ministarstva radi poništenja akta organa uprave. Kantonalni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i nametnuo obavezu prvostepenom organu uprave, tako što je utvrdio da je tužiteljica, u skladu s članom 3. stav 3. Zakona, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da na njemu ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja, budući da se u njega nesmetano vratila prije podnošenja zahtjeva za povrat stana, te je naloženo Službi, kao prvostepenom organu tuženog da omogući tužiteljici trajno i nesmetano korištenje njenog prava. S obzirom da se u ovom postupku nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, odnosno konkretno, o apelantovom pravu na imovinu i pravu na pravično suđenje, proizilazi da apelant nije osoba koja, u konkretnom slučaju, ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović