Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-623/09 (S. J.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-623/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 623/09, rješavajući apelaciju Stojana Javorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Javorca podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-

09-000 033 od 30. januara 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojan Javorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rudog, koga zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banja Luke, podnio je 26. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-09-000 033 od 30. januara 2009. godine.

2. Apelant je, 20. jula 2004. godine, podnio tužbu protiv Republike Srpske-Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa broj 01-1925/03 od 31. decembra 2003. godine i broj 01-1108/04 od 2. juna 2004. godine, uz naknadu štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za period od 31. decembra 2003. godine do 1. septembra 2006. godine sa zakonskom zateznom kamatom, isplatu regresa, toplog obroka i troškova parničnog postupka.

3. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1160/04 od 18. augusta 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta, te su poništena kao nezakonita rješenja tužene broj 01-1925/03 od 31. decembra 2003. godine i broj 01-1108/04 od 2. juna 2004. godine. Stavom II izreke presude obavezana je tužena da apelantu naknadi materijalnu štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, isplati razliku plate koju bi primio da je radio za period pobliže naveden i izreci presude u iznosu od 15.562,41 KM (glavni dug) i zakonsku zateznu kamatu obračunatu na iznos glavnog duga do 31. maja 2008. godine u iznosu od 10.113,41 KM i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 1. juna 2008. godine do isplate. Stavom III izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati regres za godišnji odmor u iznosu od 420,00 KM (glavni dug) i zakonsku zateznu kamatu na glavni dug u iznosu od 335,93 KM, te naknadu za topli obrok u iznosu od 2.624,00 KM (glavni dug) i zakonsku zateznu kamatu na glanvi dug u iznosu od 2.156,02 KM, sve za period od 31. decembra 2003. godine do 1. septembra 2006. godine, te zakonsku zateznu kamatu obračunatu na iznose glavnog duga od 1. juna 2008. godine do isplate. Stavom IV izreke presude obavezna je tužena da apelantu naknadi troškove paraničnog postupka u iznosu od 2.223,50 KM, sa zakosnkom zateznom kamatom od presuđenja do isplate dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu.

4. Protiv Presude Osnovnog suda broj RS-1160/04 od 18. augusta 2008. godine tužena je podnijela žalbu Okružnom sudu. Povodom žalbe tužene Okružni sud je presudom broj 011-0-Ž-09-

000 033 od 30. januara 2009. godine ukinuo osporenu presudu i tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu.

5. Okružni sud je utvrdio da je apelant imao svojstvo državnog službenika u smislu člana 32. stav 1. tačka 7. i člana 51. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o administrativnoj služni), te da se iz tog razloga u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o adminstrativnoj službi, čijim članom 88. je propisano da se radi ostvarivanja svojih prava državni službenici pismeno obraćaju starješini organa državne uprave, da se prigovor podnosi starješini organa državne uprave u roku od 8 dana od dana uručenja rješenja ili drugog pojedinačnog akta koji je dužan da o njemu odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, te da ako starješina organa u utvrđenom roku ne odluči o podnijetom prigovoru ili ako državni službenik nije zadovoljan odlukom povodom podnesenog prigovora, državni službenik se može obratiti nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana njenog dostavljanja. Okružni sud je konstatovao da je apelant tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa podnio dana 20. jula 2004. godine, da je rješenje o prestanku radnog odnosa tužena donijela 31. decembra 2003. godine na koje rješenje je apelant balgovremeno u roku od 8 dana uložio prigovor, da tužena o prigovoru nije odlučila u roku od 30 dana od dana prijema prigovora, već tek 2. juna 2004. godine, a da apelant u narednom roku nakon isteka roka od 30 dana kada je tužena trebala odlučiti o prigovoru nije podnio tužbu sudu, već da je tužbu podnio 20. jula 2004. godine, odnosno protekom roka predviđenim članom 88. Zakona o administrativnoj službi, uslijed čega je sud odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, apelant osporava presudu Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000 033 od 30. januara 2009. godine, a kojom je odbačena njegova tužba.

10. Dakle, Okružni sud nije raspravljao o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje Okružni sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-623/09 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio