Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1093/09 (N. J.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1093/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1093/09, rješavajući apelaciju Narfije Jušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Narfije Jušić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 774 od 29. januara 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-000 51 od 16. oktobra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj RS-
271/05 od 14. aprila 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Narfija Jušić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 8. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001 774 od 29. januara 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-
000 51 od 16. oktobra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj RS-271/05 od 14. aprila 2006. godine.
2. Apelantica je 8. februara 1999. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu protiv Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) sa tužbenim zahtjevom da je tuženik vrati na posao i da joj isplati zaostale lične dohotke. Preciziranim tužbenim zahtjevom od 12. maja 2005. godine, apelantica je tražila utvrđivanje nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa broj 01-2047/93 od 30. decembra 1993. godine i rješenje broj 01-1279/98 od 1. marta 1998. godine, vraćanje na radno mjesto daktilografa-referenta općih poslova ili na drugo odgovarajuće mjesto i naknadu na ime neisplaćenih plaća za period od 1. januara 1994. godine do 28. novembra 2005. godine u ukupnom iznosu od 62.907,00 KM.
3. Rješenjem Općinskog suda broj RS-271/05 od 14. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-000 51 od 16. oktobra 2007. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice protiv tuženog. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelantica rješenje o prestanku radnog odnosa broj 01-2047/93 od 30. decembra 1993. godine primila lično u 1996. godini, te da je apelantica u roku od 15 dana od saznanja, shodno članu 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br.60/89 i 42/90 i «Službeni listi RbiH» broj 20/95), koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelantice i tuženog, mogla pokrenuti postupak zaštite povrijeđenog prava kod tuženog, a potom dalje kod nadležnog suda. Također, u skladu sa članom 83. navedenog Zakona, apelantica je bila dužna prethodno pokrenuti postupak zaštite povrijeđenih prava kod tuženog. S obzirom da se apelantica nije obraćala tuženom podnošenjem prigovora nakon uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa, a tužbu sudu podnijela 8. februara 1999. godine, sud je našao da je apelantica izgubila pravo na podnošenje tužbe i istu odbacio kao nedozvoljenu. Kantonalni sud je prihvatio ocjenu neblagovremenosti predmetne tužbe, ali je temelji na noveliranoj odredbi člana 103. Zakona o radu, odnosno člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 32/00 i 9/03).
4. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Rev-07-001 774 od 29. januara 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
5. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: „1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantičina tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Općinskog suda broj RS-271/05 od 14. aprila 2006. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-000 51 od 16. oktobra 2007. godine odbačena kao nedopuštena. Potom je Vrhovni sud odbio apelantičinu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.
9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanatice i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela prigovor čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i odluka broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe Općinskom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović