Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1176/09 (B. P.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1176/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1176/09, rješavajući apelaciju Bore Pilipovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Bore Pilipovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-
0-Ž-09-000 052 od 18. marta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-547/01 od 30. decembra 2008. godine, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Boro Pilipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Radmila N. Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-09-000 052 od 18. marta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-547/01 od 30. decembra 2008. godine.
2. Osnovni sud se Rješenjem broj RS-547/01 od 30. decembra 2008. godine, koje je u parničnom postupku potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000 052 od 18. marta 2009. godine, proglasio stvarno nenadležnim u postupku povodom apelantove tužbe. Naime, apelant je tužbom tražio da se Republici Srpskoj, Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS), nametne obaveza da mu isplati naknadu za topli obrok za period od 1. januara 1997. godine do 1. marta 2001. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa pa do isplate. Rješenjem Osnovnog suda ukinute su sve sprovedene radnje u postupku pred ovim sudom, a apelantova tužba je odbačena zbog nenadležnosti.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja sud je naveo da odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu nije u sudskoj nadležnosti. Naime, sud je istakao da je, shodno odredbi člana 12 stav 1 Zakona o vojsci («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04), koji je bio na snazi u vrijeme za koje apelant tužbenim zahtjevom traži plaćanje na osnovu radnog odnosa, propisano da su lica u službi u vojsci vojna lica i radnici u vojsci. Takođe, shodno odredbama člana 121 istog zakona, za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci RS određena je upravna nadležnost, pa i akti koje su donijeli vojni organi po osnovu radnopravnog odnosa predstavljaju upravne akte u smislu odredbi člana 7 Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 12/94), koji je bio na snazi u spornom periodu (identičnu odredbu sadrži i Zakon o upravnim sporovima, «Službeni glasnik RS» broj 108/05, a koji je sada u primjeni u Republici Srpskoj). Osnovni sud je, takođe, naveo da akti vojnih organa Vojske Republike Srpske, doneseni u tim stvarima, imaju pravni karakter upravnog akta koji nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu i to podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredbi čl. 27 i 28 Zakona o sudovima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. od 111/04 do 37/06).
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant je zahtijevao da mu tužena isplati iznose precizirane u tužbi na ime naknade za topli obrok, sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je rješenjem koje je potvrdio Okružni sud odbacio apelantov tužbeni zahtjev nakon što je utvrdio da se predmet ovog spora ne ubraja u sudsku nadležnost.
8. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima apelant, koji je bio u radnom odnosu u Vojsci Republike Srpske, tražio plaćanje određenih iznosa na ime toplog obroka, za šta je relevantnim odredbama Zakona o vojsci ustanovljena nadležnost organa uprave. Osnovni sud je, pozivajući se na čl. 12 i 121 Zakona o vojsci, član 7 Zakona o upravnim sporovima i čl. 27 i 28 Zakona o sudovima, utvrdio da se predmet ovog spora ne ubraja u sudsku nadležnost, zbog čega je tužbu i odbacio, a što u okolnostima ovog slučaja ne može da se smatra proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
9. Apelant, takođe, smatra da Osnovni sud nije mogao da odbaci tužbu, nego je primjenom odredbi člana 20 Zakona o parničnom postupku bio u obavezi da tužbu dostavi stvarno i mjesno nadležnom organu. Što se tiče ovih apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da je članom 16 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) određeno da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na to da li se rješavanje spora ubraja u sudsku nadležnost. Međutim, sudovi u parničnom postupku nemaju obavezu da takvu tužbu dostavljaju nadležnom organu, već samo da se proglase nenadležnim i odbace tužbu.
10. Shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslove za pokretanje postupaka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak obezbjeđivanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice: «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one da budu uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A, broj 24, stav 48). Shodno tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
11. Na osnovu navedenog proizilazi da su u konkretnom slučaju Osnovni i Okružni sud, odlučujući o apelantovoj tužbi, pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe Zakona o vojsci zato što je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja apelantov tužbeni zahtjev odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog spora i koja nisu mogla da budu raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao da podnese predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili da opravda nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01; i Odluka broj AP 1425/08 od 26. februara 2009. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović