Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-780/07 (N. D.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-780/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 780/07, rješavajući apelaciju Nazifa Derviševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nazifa Derviševića podnesena protiv presude Općinskog suda Sarajevo, broj PR-809/02-A od 1. novembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nazif Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 8. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PR-809/02-A od 1. novembra 2004. godine. Apelant je 19. februara, 14. juna i 28. decembra 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda, broj PR-809/02-A od 1. novembra 2004. godine, u stavu I obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine, Federalna uprava za pitanje boraca i invalida domovinskog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da isplati apelantu iznos od 2.056,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 31. marta 1999. godine pa do isplate i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 274,56 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U stavu II odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na neusklađena primanja u odnosu na rast prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine za period od 1. juna 1996. godine do 31. jula 1998. godine u iznosu od 2.040,00 KM i neisplaćenie invalidnine za period od 1. augusta 1998. godine do 31. marta 1999. godine u iznos od 2.189,00 KM, što zajedno iznosi 4.229,00 KM.
3. Presudom Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-1950/05 od 25. januara 2007. godine, žalba tužene je djelomično usvojena pa se prvostepena presuda preinačava u dosuđujućem dijelu (stav I) tako da zatezne kamate teku od dana podnošenja tužbe 13. februara 2001. godine pa do isplate. Istom presudom žalba apelanta na odbijajući dio prvostepene presude se odbija i presuda u tom dijelu potvrđuje.
4. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-001319 od 11. novembra 2008. godine, revizija je usvojena, nižestepene presude ukinute i tužba odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, prema odredbi člana 10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH", br. 33/95, 37/95 i 17/96) za odlučivanje o zahtjevu za isplatu naknade o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju nadležan da odlučuje organ uprave, a ne sud. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je nižestepni sudovi time što su odlučili o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost počinili povredu člana 16. Zakona o parničnom postupku, važećeg u vrijeme presuđenja.
5. Apelant se u apelaciji žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanta je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
9. U konkretnom slučaju, odredbom člana 10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH", br. 33/95, 37/95 i 17/96) za odlučivanje o zahtjevu za isplatu naknade o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju nadležan je da odlučuje organ uprave, a ne sud. S obzirom da apelant nije postupio prema navedenoj odredbi i podnio zahtjev stvarno nadležnom organu, nego je pokušao ostvariti pravo u postupku pred redovnim sudovima, tužba mu je odbačena kao nedopuštena.
10. Dakle, osporenom odlukom redovnog suda nije odlučeno o pravu apelanata, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvareno nadležnom organu. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović