Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-917/09 (M. Ć.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-917/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 917/09, rješavajući apelaciju Mirsada Ćatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Ćatovića podnesena protiv rješenja vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 542 od 20. januara 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 352 od 8. marta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Ćatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 20. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 542 od 20. januara 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-

0-Gž-06-000 352 od 8. marta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-102/05 od 19. juna 2006. godine utvrđeno je da je apelantu nezakonito prestao radni odnos kod tužene «Industrija alata» Trebinje – «Fabrika alata za navoj» Trebinje (u daljnjem tekstu: tužena) sa 10. februarom 1993. godine. Istom presudom stavom I izreke je utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene neprekidno od 10. februara 1993. godine i ranije, pa do 24. februara 2004. godine, kada je penzionisan kao invalid rada. Stavom III izreke presude je obavezana je tužena da apelantu isplati na ime doprinosa iznos od 7.334,88 KM i na ime plate za period od 10. februara 1993. godine do 24. februara 2004. godine 22.830,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate i troškove parničnog postupkau iznosu do 100,00 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen.

3. Okružni sud je odlučujući o žalbi tužene protiv presude Osnovnog suda broj P-102/05 od 19. juna 2006. godine donio je rješenje broj 015-0-Gž-06-000 352 od 8. marta 2007. godine kojim je žalba tužene usvojena, prvostepena presuda ukinuta i tužba apelanta odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni glasnik Republike Srpske» br.60/89 i 42/90; u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi kada je apelantu prestao radni odnos 10. februara 1993. godine, imao pravo tražiti zaštitu kod nadležnog suda u roku od 15 dana. Tako propisuje i odredba člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97; u daljnjem tekstu: ZRO) koji se primjenjivao od 8. januara 1994. godine, dok je odredbom člana 105. stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 30/08-66/03; u daljnjem tekstu: ZR), koji je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine, propisano da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava a najdalje u roku od 3 godine od učinjene povrede. Sud je naveo da apelant nije radio kod tužene od 10. februara 1993. godine, kada mu je zaključena radna knjižica, a tužbu je podnio 15. aprila 2005. godine. S obzirom da je tužba za zaštitu prava iz radnog odnosa podnesena nakon 12 godina od kada je prestao raditi kod tužene, a skoro 9 godina nakon ukidanja ratnog stanja kada je objektivno mogao zatražiti sudsku zaštitu, a u svakom slučaju po isteku roka od 45 dana propisanog odredbom člana 83. stav 1. ZOPRO, odnosno roka od 30 dana propisanog odredbom člana 57. stav. 1. ZRO i roka od jedne godine propisanog odredbom člana 105. stav 2. ZR-a od dana kada mu je uručena radna knjižica 9. maja 2003. godine.

4. Protiv Rješenja Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 352 od 8. marta 2007. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 542 od 20. januara 2009. godine odbio reviziju apelanta. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da je revizija apelanta neosnovana, te da je odluka drugostepenog suda pravilna.

5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili tužbu apelanta kao neblagovremenu budući da nije podnesena u roku koji je propisan odredbama člana 83. stav 1. ZOPRO, člana 57. stav. 1. ZRO i člana 105. stav 2. ZR-a. Dakle, pobijanim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zahtjevu apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-917/09 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio